Novinarstvo je baš sjeban posao. Uvijek si okružen crnjakom i radiš previše, čak i sada kada milijarde ljudi ne radi ništa, novinari objavljuju iznad prosjeka. Njihov konačan proizvod je u potpunoj suprotnosti s ekonomskim načelima – bez obzira kolika je potražnja za medijskim sadržajem vijesti su besplatne konzumentima. Nikad nema dovoljno novaca, plaće su smiješne, a odgovornost velika iako je portali često krše. Samo bolesni mazohisti poput mene mogu raditi ovaj posao.

Zašto ne promijenim struku, što me to još uvijek motivira da se bavim ovim poslom kojeg bi se i Sizif posramio? To su ukratko boleštine. Kada god mislim odustati sjetim se da postoje ljudi koji su toliko zaboravljeni u svom jadu da to boli više od same bolesti. Iako im nikad ništa nisam posebno pomogao, niti imalo učinio život podnošljivijim, tješim se da će možda doći jedan dan kojeg vjerojatno neću doživjeti, ali da će im tada ipak biti bolje, pa možda sam i ja ugradio koju malu ciglu u taj zid budućnosti pred kojim više neće morati plakati.

Svojevremeno su slijepi iz Dubrovnika imali ogromnu želju otići u Vukovar. Naravno, nisu imali sredstava, pa sam ispisao brojne kartice teksta kako bih javnost i gospodarstvenike uvjerio da im pomognu.

-Zašto slijepi žele u Vukovar, što će oni tamo vidjeti? – bio je odgovor velike većine ljudi koji su im mogli pomoći.

Na kraju su ipak uspjeli otići i baš sam bio sretan. Ali to je samo kap u moru problema s kojima se oni, baš kao i sve druge skupine osoba s invaliditetom, svakodnevno susreću. Recimo, postoji na internetu jako malo audio knjiga na hrvatskom koje bi mogli koristiti. Imamo nakaradnu situaciju – brojni uhljebi dobivaju novac za nerad, umjesto da za tu plaću primjerice proizvode audio knjige.

Ili roditelji njegovatelji koji se 24 sata brinu za svoju djecu s posebnim potrebama. Pisao sam o majci koja se više od 20 godina brinula danonoćno za svoje bolesno dijete primajući smiješnu naknadu za status roditelja njegovatelja, a kada joj je dijete umrlo, isti tren je prestala primati pomoć. Nije imala ni za sprovod sina, a morala je u roku odmah uskočiti na tržište rada gdje joj je bilo strašno teško naći posao, jer godinama nije radila. S druge strane Kolinda i ostale guzonje kada prestanu s funkcijom imaju pravo na 6 plus 6 mjeseci ogromnih isplata. Koje ludilo!

Pisao sam o autistima, o Down sindromu, mentalnim bolesnicima, multiple sklerozi, udruzi za Alzheimer koja je prestala s djelovanjem, jer im je bilo skroz besmisleno da im se institucije oglušuju na sve njihove molbe... Koliko god se pisalo o svim tim teškim stanjima, kako vidimo iz prakse gdje im se stvari poboljšavaju puževim korakom, ne da nije dovoljno, nego je jako malo.

Ovih dana imamo situaciju da se u medijima jedino piše o koroni, čitav svijet bruji o virusu. Ekonomije su se zaustavile, svijet stoji u karantenama, a gospodarske posljedice će biti ogromne. I dalje sam pri mišljenju da je koronavirus ustvari Kim Kardashian, starleta o kojoj mediji pišu previše, iako objektivno to ne zaslužuje. Reći ćete sad pa ljudi od korone umiru. Istina, ali ne biste vjerovali, ljudi inače umiru. Svi ćemo mi jedan dan umrijeti. Pola milijuna godišnje umre od gripe, 11 milijuna od sepse, skoro milijun ljudi godišnje počini samoubojstvo, ali o tome se u medijima minimalno govori. Zašto se o koroni toliko piše, a o depresiji ne? Zato jer se ljudi boje zaraze, boje se smrti, a smatraju da se depresija i sepsa nikad neće dogoditi njima ili njihovim bližnjima. Tu se jako varaju, jer bolest ne bira.

Da ja sada u ovom trenutku moram izabrati jedno od dva zla – želim li da mi roditelji obole od korone i odmah umru ili da obole od Alzheimera, ja bih istog trena potpisao koronavirus. Ako obole od Alzheimera, svejedno će umrijeti za nekoliko godina, ali ta patnja koju će u međuvremenu oni proći skupa sa mnom i unucima je neopisiva. Neće znati ni tko su oni, ni tko smo mi, životi će im biti užasni i nekvalitetni, a mi ćemo tužno i bespomoćno sa strane gledati kako propadaju, a u isto vrijeme propast ćemo i mi uzaludno se brinući za njih, jer ne postoji kvalitetan sustav skrbi za osobe oboljele od demencije. U Dubrovniku se stručne osobe za demenciju mogu izbrojati na prste, ne postoji dnevni boravak, ne postoji ništa što bi olakšalo život oboljelima i njihovim obiteljima. Zato bih radije da ih korona pomete za svega nekoliko dana, patnja u toj bolesti znatno je kraća nego u Alzheimeru i brojnim drugima.

Nadam se da će ova kriza izazvana koronavirusom stubokom promijeniti svjetsko društvo. Da ćemo izvući pouke i shvatiti da su bolesni i najslabiji među nama prioritet. Da je važnija gradnja kvalitetne skrbi za njih, nego apartmana. Da će roditelji njegovatelji imati puno bolji status. Da ćemo omogućiti djeci s autizmom i Down sindromom parkove i sportske terene na kojima se mogu adekvatno razvijati. Da ćemo izgraditi što više senzornih soba. Da ćemo uhljebe s izmišljenih pozicija preusmjeriti i obrazovati ih da postanu stručni u skrbi za oboljele. Da ćemo psihijatrije graditi na lijepim mjestima u prirodi, a ne te ljude zatvarati u podrume. Da ćemo slijepima napraviti pregršt audio knjiga, da ćemo gluhima omogućiti baviti se glazbom (oh da i to postoji), da ćemo u bolnice dovesti najmoderniju opremu za invalide, a ne da tretmane suhim zlatom moraju plaćati po privatnim ustanovama...

Ako u tome uspijemo, ova kriza s koronavirusom bit će nešto najbolje što se čovječanstvu dogodilo. Kad tad ova će epidemija proći, ali ostat će nam brojne druge bolesti koje su puuuuno, puuuuno gore od korone.

Nemojmo ih zaboraviti kada se svijet vrati u normalu, kada se opet krene govoriti o partizanima i ustašama.