Rekordna, sjajna, fantastična…, pršte epiteti s novinskih naslova, turistički akteri hvale se excel tablicama, nikad više kruzera, dubrovačka zračna luka opet je srušila rekord, ukratko, sve je super i sve je za pet kad si poduzetnik i voliš niskotarifni let. Da, upravo u dolasku Ryanaira leže sjajni ovogodišnji turistički rezultati. Ali to nije sve – uz ljetni red letenja Ryanaira dobijete gratis i pet zimskih linija, pa se nada u beskonačno produženje sezone opet potpaljuje.

Kada sve ovo čita, prosječnog stanovnika juga Hrvatske trebao bi obuzeti ogroman optimizam. No, turistička statistika je poput četrdesetpetogodišnjakinje na društvenim mrežama – ispod ušminkane vanjštine krije se surova realnost. A stvarnost turističkih rekorda nekog grada jest da su njegovi stanovnici sve siromašniji. Kako je moguće da je turistički djelatnik sve gladniji ako mu dolazi sve više turista i posljedično ima sve više posla?

Paradoks cijena

Odgovor leži u cijenama. Iako se iz godine u godinu sve više zarađuje, paradoksalno, kupovna moć i životni standard opada, jer povećanje zarade ne prati povećanje cijena. Dijelom nam je jasno zašto su cijene od 2019. do danas brutalno narasle. Idioti su nas zatvorili u domove zbog korone, pa je zbog tiskanja novca došlo do inflacije. Hrvatsku je posebno zajebao Andrej Plenković koji je uveo euro u najgorem mogućem trenutku u povijesti što je dodatno napumpalo cijene. No, to je samo dio ukupne cijene za pola litre smrdljivog domaćeg piva koji košta 7,5 eura u pizzeriji koja čak nije ni u centru grada. Ono što u Dubrovniku iz godine u godinu pumpa brojke i kad nema inflacije i uvođenja eura zove se dinamičko kreiranje cijena.

Dinamičko kreiranje cijena nije novotarija u kapitalizmu, naslanja se izravno na osnovni ekonomski zakon, onaj o ponudi i potražnji. Što je potražnja za nečim veća, raste i cijena, i obratno. Uber tako povećava cijenu vožnje kada je loše vrijeme, tijekom Božića i Nove Godine, kada su gužve i slično, a spušta ju kada nema tolike  potražnje. Skijališta diljem Europe najveće cijene imaju u vrijeme školskih praznika kako bi čitava obitelj mogla ići. Čim krene škola, cijene padnu. Isto vrijedi i za ljetovališta. Srpanj i kolovoz su najskuplji, jer nema škola i najmanja je mogućnost za kišu.

Reklo bi se da je sve ovo normalno i logično, što i ja osobno potvrđujem, ali bih dodao i da je pomalo šupasto. Zbog turista brojni veliki supermarketi u Dubrovniku ljeti strašno podignu cijene (koje onda zaborave spustiti zimi) i na kraju mali dućani poput Brbore i Prime na Ilijinoj Glavici imaju jednake ili čak niže cijene od velikih. Kako je to moguće? Pa tako što je dinamičko kreiranje cijena ljepši naziv za pljačku! Ajde ok mi je što se pljačkaju turisti, oni su tu par dana i idu doma, a mi živimo cijelu godinu i plaćamo jednako kao i oni zbog kojih su se cijene podignule. Epilog je da koliko god zarađujemo da ćemo teško priuštiti šugavu pivu u još šugavijoj pizzeriji.

Neki ekonomisti već sada ističu da će dinamičko kreiranje cijena u budućnosti postati skroz normalno. Nijedan proizvod neće imati fiksnu cijenu, nego će ona varirati o raznim parametrima. Primjerice, kruh ujutro, kad je topao i svjež koštat će više nego popodne kada nije. Zvuči logično, da mu je cijena popodne manja nego ujutro, i jest logično, samo što bi jutarnja cijena trebala biti kao ova popodne, a kruh koji se već stvrdnuo bi trebao biti besplatan. Ali ne, vlasnik butige ili pekare radije će baciti kruh ako ga ne proda, nego ga dati džabe. Kako ono glasi stara poslovica iz močvara – Nema džabe ni u stare žabe!

Dinamički popust

Ili, recimo, ako već idemo na skijanje za vrijeme školskih praznika i baš tada se dogodi loše vrijeme, zašto se onda ne bi dao dinamički popust? Ali ne, popusta u tom slučaju nema. Ili kada kasni neko prijevozno sredstvo. Autobus je u sezoni podignuo cijene, jer je, jelte, potražnja ogromna, ali zbog gužve je satima kasnio na odredište. Zašto se onda dio ne vrati putnicima?

Zaključak priče jest da je dio turista umoran od gužvi i cijena na razvikanim destinacijama. Prema istraživanju velikih internetskih platformi Expedia i Booking.com u projekciji putovanja za sljedeću godinu koje je rađeno na 25 tisuća ispitanika iz 19 zemalja, njih čak 63 posto je kazalo da će najvjerojatnije za naredno putovanje izabrati ne toliko razvikanu turističku destinaciju. Takva putovanja već imaju naziv JOMO (Joy of Missing Out odnosno Radost propuštanja). Drugim riječima, turist će imati prekrasne uspomene čak iako umjesto Dubrovnika posjeti Trebinje, Čapljinu ili Stolac. Naravno, grad podno Srđa neusporedivo je ljepši, ali i puno skuplji.

Pitanje koje će svaki putnik u budućnosti postavljati sebi glasi – isplati li se iskrcati toliki novac za prekrasnu destinaciju koja je strašno gužvovita i gdje nema autentičnog života? Svatko će ponaosob morati odgovoriti na ovo pitanje, a ja svoj znam. Radije ću ići u neko zaostalo selo nego New York. Ne samo što mi je Amerika skupa, nego mojim dolaskom rušim kvalitetu života lokalnom stanovništvu koje zbog mene i svih ostalih, ne može priuštiti dugoročni najam stana.

Jedini odgovor na šupačko dinamičko kreiranje cijena je lansiranje odjeba. Samo vi dižite cijene, mi vam nećemo doći. Povratnički koncert Oasisa – 350 eura, ok neću ići. Ovo ljeto je u Šibeniku bio Air gdje je svirao legendarni album Moon Safari. Karta 150 eura. Samo vi svirajte, ima toliko dobre muzike po puno manjim cijenama. Tako je i s pizzerijama, ulaznicama za nogometne utakmice, kafi u kvartovskom kafiću, svemu.

Sve te proizvode treba bojkotirati koliko se god može. Radost propuštanja može biti itekako oslobađajuća. Zamjena uvijek postoji. Ovo ljeto sam umjesto Aira u Šibeniku za 150 eura bio na koncertu Mizara u Stocu za nula eura. Smještaj u Dolini Neretve platio po smiješnoj cijeni, a apartman bio fenomenalan. Ni brudet nije bio skup. Što da vam kažem – imaju žabe koje su džabe. I još me posluživala ljubazna četrdesetpetogodišnjakinja. Sve je super i sve je za pet kad si putnik koji naručuje brudet. Naravno, ako te briga što je riječ o turističkoj žabojebini.