Kako je došlo do ideje da pedijatrice čitaju djeci u vrtićima?

Svjedoci ste da se puno priča kako u Dubrovniku, ali i u cijeloj Hrvatskoj nema pedijatara. Program „Rođeni za čitanje“ provode upravo pedijatri u svom svakodnevnom, rutinskom radu. A u nas sad pedijatara nema! Život nije nikada statičan, promjenjiv je, nekad imate nešto, a nekada nemate. Ne postoji situacija za koju ne postoji rješenje, bar ja tako mislim. Nakon jednog usputnog razgovora smo se vrlo brzo dogovorile da ćemo obići vrtiće, odnosno jasličke skupine u gradu i okolici. Kad već nemaju svojih pedijatara i kad s njima ne možemo biti u kontaktu u pedijatrijskim ambulantama – onda možemo u vrtićima!

Kakve su reakcije, kako su vas djeca prihvatila?

Djeca su jako sretna. Cilj ovog projekta nije samo čitanje nego zajednička komunikacija. I malo dijete, baš kao i odrasla osoba, osjeća da ste mu pružili pažnju. Ako uspostavite taj interaktivni odnos u zajedničkom pričanju, čak nije ni bitno što u kojoj slikovnici piše. Prva slikovnica „Bebe su super“ ni nema teksta nego ovisi o tome koliko je bogata vaša mašta, pa zajedno s djecom to možete izmaštati. Bit je u komunikaciji s djecom u kojoj oni sudjeluju bezrezervno. Drugi pozitivan efekt smo vidjeli od odgajateljica u vrtićima. Bile su jako zadovoljne, prvenstveno zbog djece, jer se 'razbije' rutina. To također ovaj program nosi sa sobom. Jer kad vi dođete liječniku, najmanje očekujete da će vam on pričati priču ili dati slikovnicu. Tako je to i u vrtiću, oni su naviknuti na svoje i čim se pojavi nešto neočekivano, to se pamti. U rutinskom pedijatrijskom pregledu ne možete sigurno pročitati cijelu slikovnicu, ali možete u trenutku kad je poklanjate reći roditelju – sjetite se kako tih 15 minuta čitanja prije spavanja može biti vaših najljepših 15 minuta u životu.

No  počeci su ipak bili zahtjevniji.

Sve morate naučiti. Moje iskustvo u čitanju s djecom je sad već 15 godina. Kad sam tek počinjala, možda sam malo rastegnula, jedan mali Korčulanin mi je bacio slikovnicu u glavu jer je znao da se žure na trajekt! Najbolje se uči iz iskustva. Sad je ipak sve malo drugačije, zapravo obrnuto. Na Pedijatriji imamo knjižnicu na ulazu, otvorenu, gdje djeca dolaze, uzimaju knjige. U čekaonici se čita. Mame dolaze s djecom koja nose slikovnice. Kad im poklonim slikovnicu, djeca znaju reći – imam je, dala mi je moja doktorica, ima je moj brat ili da su je dobili kad su bili mali. S radošću se žele pohvaliti da imaju slikovnicu. Jedno vrijeme je to bilo zanemareno.

Svjedoci smo da ljudi sve manje čitaju, pa tako i djeci.

Zapravo nikad nismo više čitali nego danas, ali kako? Pročitamo informaciju na mobitelu i zaboravimo. Onda opet kliknemo i sjetimo se. Klasično čitanje je stavljeno sa strane, s podcrtavanjem, vraćanjem na prethodne stranice… Jer je ogromna razlika između čitanja iz knjige, pa čak e-knjige. Postoje objavljeni rezultati američkih istraživanja, koji kažu da čitanje djece i roditelja, interaktivnost, zajedničko okretanje stranica, direktno utječu na razvoj djetetova mozga. Kad jednom to čujete, ne možete na to ostati imuni. Htjeli bismo zajedničko čitanje pedijatara s djecom uvrstiti kao sastavni dio preventivnih mjera u pedijatriji. No uvijek je pitanje treba li nešto biti obavezno. Program se na nacionalnoj razini provodi dvije godine i imamo uključenih 80 posto pedijatrijskih ambulanti. To je ogroman postotak. Ne treba sad to ozakoniti, jer se svima nadodavanjem posla stvara lagani otpor. Ali kad ljudi sami to godinama rade… Pedijatri su jako zadovoljni, kažu da su i djeca. To postane dio rutine bez koje više ne možeš. Onda ni slovo zakona nije nužno. Bitno da se to radi i čini nam veliku radost.

Kako je započeo cijeli program?

Profesor Tamburlini je u Italiji pokrenuo taj program, iako su pravi počeci na Medicinskom fakultetu u Bostonu, gdje ga je provodio profesor Zuckerman, a naslijedila ga profesorica Class. U Americi su imali programe za djecu s poteškoćama u razvoju i djecu iz loših socijalno-ekonomskih prilika. A mi smo otpočetka radili to za svu djecu, s obzirom da je riječ o malom broju djece, 33 tisuće djece godišnje koja se rode u Hrvatskoj. Upravo su oni ovim istraživanjima o direktnom utjecaju na razvoj mozga pokazali da je zapravo riječ o programu koji treba involvirati svu djecu. Jer što je dobro nekom tko ima poteškoću, onda je to sigurno dobro i onome tko je nema. U periodu između 2014. i 2016. bili smo dio velikog programa koji je financirala Europska komisija, uključivao je 28 programa i jedan od njih je bio i naš, koji smo radili po uzoru na Talijane. Godine 2017. je usvojena Nacionalna strategija poticanja čitanja i ljudi su se pitali – odakle sad Ministarstvo kulture u svemu tome? Ali ljepota je u toj interdisciplinarnosti. Ministarstvo je usvojilo Nacionalnu strategiju, u čemu sam i sudjelovala, proglasilo je  Godinu čitanja. Ovo je prvi program koji se odlično uklopio i zbog kojeg je bilo jednostavno nastaviti dalje. Raspisan je Javni natječaj za slikovnice za sve dobne skupine. Počeli smo tako da smo obišli skoro sva veća mjesta i gradove u Hrvatskoj i imali organizirana predavanja za primarno pedijatre, ali i za odgajatelje i knjižničare, a nije bilo ni pedijatrijskog skupa na kojem se nije govorilo o važnosti čitanja. Čini mi se da su dvije godine u kojima je „Rođeni za čitanje“ nacionalni program ogroman iskorak. S djecom se na redovitim sistematskim pregledima čita slikovnica i na kraju pregleda se poklanja. Ali cilj nije da naučite dijete čitati i pisati, to će naučiti u školi, već je cilj da odraste s ljubavlju za knjigu, a i vidimo koliko je važna interaktivnost u ranoj dobi. Svi smo puno puta čuli da su prve tri godine najvažnije, kad se formira mozak, a ta mu slikovnica pomaže. Naravno da postoje i e-knjige i da se mogu čitati, ali prema istraživanjima imaju puno manji efekt.

Kako djeca prihvaćaju čitanje? Često možemo čuti da im nedostaje pozornosti, da ih ništa ne zanima osim ekrana.

Djeca su uvijek djeca i što im ponudite, oni će prihvatiti. Vidim promjenu u odnosu na prije 15 godina. Oni s takvom radošću i veseljem uzimaju tu slikovnicu. Riječ je o potpuno drugačijoj atmosferi. U svakodnevnom radu susrećemo jako puno roditelja koji će umiriti dijete tako što mu puste crtić tijekom pregleda, ako nemam bateriju, upalit ću svjetiljku na mobitelu i pogledati djetetu grlo. Ne možemo izbjeći promjene. Situacija je sigurno puno bolja i djeca to izvrsno prihvaćaju, a sve je više roditelja koji zajednički čitaju s djecom. Na razini države puno se pričalo o tome. Malom djetetu sve hoćeš dati, hoćeš mu se umiliti, pa se u pedijatrijsku praksu uvukla navika davanja lizalica ili malih čokoladica na pregledu. Nije to veliki grijeh, ali s druge strane imate podatak da smo u EU zemlja s najviše pretile djece. Pa ne moramo baš to pokloniti. Jako su se udomaćile medalje za hrabrost, djeca to jako vole. Ali, tko je hrabar? Jer prirodno je da dijete plače kad ide u doktora, ne znači da nije hrabro, pa se uplićete u puno tih proizvoljnih tumačenja tog dara. Ali za slikovnice je jasno s kojim ih razlogom daješ. Tu čovjek nema nikakve dileme i mislim da je to nešto najbolje što se može pokloniti. Radili smo veliko istraživanje 2014. godine u cijeloj državi, bili su uključeni roditelji iz 12 županija, preko 1000 ih je sudjelovalo. Tu su bili jako zanimljivi rezultati. Među aktivnostima koje provode s djecom, kao što su šetanje, igranje i slično, samo deset posto roditelja je reklo da im je čitanje najdraža aktivnost s djecom. Oko pet posto je reklo da je njihova percepcija da je to djetetu najdraža aktivnost. Kad smo ih pitali koliko ih kao svakodnevnu rutinu ima čitanje s djecom, najugroženiji su bili ovi od godinu dana, negdje oko 12 posto, a do tri godine oko 23 posto. To su jako, jako mali brojevi. A od starijih, nekih 50 posto je reklo da im je svakodnevica čitanje. Zapravo je taj podatak bio ključan da bi se počeli baviti s ovim programom među najmlađim skupinama.

Prošlo je deset godina od istraživanja, kažete da se vidi pomak.

Vidi se, ali tek će se sad raditi istraživanja. Ministarstvo kulture i medija se povezalo s Hrvatskom zavodom za javno zdravstvo, kako bi napravili istraživanje sličnom metodologijom, da se može objektivizirati. Tako će se uspostaviti sustav praćenja. Pratim ovaj projekt otkad je bio u povojima, kad je i na mom odjelu bilo neodobravanja i govorili su mi – što radiš, to je izgubljena bitka i izgubljeno vrijeme. A sad s kolegicama čitam u vrtiću! Kad puno radite s ljudima, može se dogoditi da vam kroz ruke prolaze veliki problemi. Jednom kad vidite problem, ne možete se praviti da ga niste vidjeli. U srcu pedijatrijske struke je zdrav rast i razvoj djeteta, a ovo direktno zadire u to. Moramo odgojiti, pa kako god! Gledali smo broj posjeta pedijatru po dobnim skupinama, radi se o velikom broju djece koja dođu do deset puta godišnje. Glavna zamjerka u početku samog projekta je bila ta kako nema pedijatara, a onda im se još govori da moraju čitati. Ali postoje sistematski pregledi, kad mi svakako razgovaramo s roditeljima i djecom, dođe i drugi pregled, pa se može dodatno razraditi, ne mora se sve odjednom. Ovo nije projekt za nečiji mandat i nečiju karijeru, već priča za jako dugi rok. Talijani su rekli da je nakon 20 godina što su provodili projekt, čitanost u toj dobnoj skupini porasla za 40 posto. To je veliki iskorak. Jako vjerujem u ovaj program jer ima smisla. Puno je tu dobrih stvari, kao što je već spomenuta interdisciplinarnost. Uključena su dva ministarstva, dva pedijatrijska društva, pomalo se uključuju odgajatelji u vrtićima, knjižničari… Posebno bih istaknula suradnju s knjižničarkom Leventić i sadašnjom ravnateljicom Dubrovačkih knjižnica Bjelokosić. Imali smo zajedničko predavanje, kao i radionicu. Bitno je da svi to želimo! Sve se polako razvija, u Dubrovniku imamo odličnu suradnju na svim razinama, a vidim sve više i u drugim sredinama.

Što planirate za godine koje dolaze?

Samo nastavak istog! Moramo ispratiti cijelu generaciju. Zasad imamo dvije slikovnice. Jedna od njih je Bebe su super, za dob od 6 mjeseci do godinu i po’, iako Amerikanci kažu da se čitati treba već od rođenja. Zapravo je tu slikovnica samo sredstvo, ali to pričanje i kontakt s majkom su jako vrijedni, baš kao i dojenje. To potiče interaktivnost, a ne da dijete leži, osluškuje zvukove oko sebe i to je to. Sljedeća slikovnica je Moj medo, za dob od godinu i po do tri. Slikovnica koja je sada u pripremi za djecu od tri do pet godina je Sve mogu sam/a, a za najstariju dobnu skupinu izaći će Što sve trebam danas napraviti. Dok završimo i ispratimo prvu generaciju trebat će još tri godine, onda je taj ciklus završen. Ali priča ne završava s tom generaciju, već se svaku godinu tiskaju nove slikovnice za djecu koja su se tada rodila. Kada imate kontinuitet od nekih deset godina, onda to postane praksa. Dok sam aktivno radila, ne bih mogla poći u vizitu bez slikovnica, baš kao ni bez stetoskopa! Kad ti to uđe pod kožu, onda nema valjanog razloga za prekid programa. Naravno da smo pred velikim promjenama u svijetu, ali ono što je nas stvorilo kao civilizaciju su zapravo čitanje i pisanje. Zašto bismo se toga odrekli? Drago mi je istaknuti i da tri mlade doktorice na specijalizaciji iz Dubrovnika, Splita i Zagreba – Janalija, Maretić i Trgović pripremaju nastavak rada na programu Rođeni za čitanje. Uskoro će na Interliberu svaki dan po jedan sat biti na raspolaganju roditeljima za upite o važnosti čitanja djeci do najranije dobi.