Od neki dan ste po treći put na čelu dubrovačke opće bolnice, niste se zasitili? 

Umorio se jesam, ali ne mogu reći da mi je dosta. Jednostavno je to jedna inercija, isto kao onaj dan kad sam postao ravnatelj prije više od osam godina. Jednostavno je želja da se nešto više napravi, da se poboljša sustav, i dalje tu. To je ono što me kao čovjeka tjera naprijed, pa je to i razlog javljanja treći put na natječaj za ravnatelja bolnice.  

Koji su vam onda ciljevi u ovom mandatu? 

Ciljevi su jednostavni, realizirati postupak energetske obnove Opće bolnice Dubrovnik kao krucijalni projekt. Nakon izgradnje bolnice 80-ih godina prošlog stoljeća, od tada se ništa, u velikoj mjeri, nije ulagalo u smislu adaptacije i rekonstrukcije. Bilo je manjih projekata poput hitnog bolničkog prijema, Poliklinike i palijative, ali toga će uvijek i biti. Međutim, pravi projekt bi zaista bila energetska obnova ustanove.  Drugi cilj je nastaviti raditi na poboljšanju uvjeta rada naših djelatnika i  stvaranje što boljih uvjeta da naši liječnici i sestre ne idu u druge gradove. Mislim da smo dobrim dijelom to i uspjeli. Današnji sustav edukacije i uvjeti u kojima se radi su stvarno bolji nego što su bili prije nekoliko godina. Naravno, želimo i podići razinu davanja zdravstvenih usluga, odnosno bar postojeću razinu zadržati. 

Važno mi je naglasiti kako je Opća bolnica Dubrovnik dio svakodnevnog socijalnog života grada Dubrovnika i naše županije. Mi ne pružamo samo zdravstvenu uslugu, nego smo i partner Gradu Dubrovniku, jer se u bolnici nalazi i vrtić Škatulica, pružili smo i gostoprimstvo cijelom nizu sportskih klubova, od odbojke do nekadašnjeg boksa, dječje školice, malog nogometa, teretane, braniteljske populacije... Dakle, dosta stvari se u bolnici događa, a koje nisu vezane samo uz pružanje zdravstvene zaštite. Tu smo jedan odgovorni partner koji za pružanje takvih usluga, odnosno prostora, ne traži nikakvu naknadu. 

Kažete da ste u dobroj mjeri postigli da ne odlaze liječnici i medicinske sestre u druge ustanove. Kakva je situacija danas, koliko ih nedostaje? 

Situacija je takva da ih nedostaje točno onoliko koliko ga trenutno ima. Imamo malo manje od 400 medicinskih sestara, oko 115 liječnika specijalista, 40-ak specijalizanata, a stalno su i raspisani natječaji za specijalizacije. Mladi ljudi koji su sada kao sekundarci, koji rade vezano uz određene odjele na Objedinjenom hitnom bolničkom prijemu zaista imaju sjajne uvjete za stručno-znanstveno napredovanje, iz razloga što zaista svatko dobije ono što želi, specijalizaciju koju želi. Sukladno tome, jednostavno nemaju potrebe, ako imaju afinitete za nekim drugim specijalizacijama, tražiti izvan Dubrovnika.  S druge strane, došlo je od određenog zasićenja sustava u velikim kliničkim bolničkim centrima koji, po meni, ne mogu više primiti ljudi koliko su prije mogli, tako da vjerojatno neće niti dolaziti do većeg odljeva. 
Tome su svakako i pridonijeli uvjeti rada, uvjeti znanstvenog i stručnog napredovanja i naposljetku korona koja je pojačala interes mladih za zdravstvene djelatnosti, bilo da se radi o srednjoj medicinskoj školi ili medicinskom fakultetu. 

Opća bolnica Dubrovnik je predala i zahtjev za formiranje kliničkih bolničkih odjela. Što se tu događa? 

Bolnica je predala svu potrebnu dokumentaciju i mislim da smo pri kraju te faze. Naša bolnica već nekoliko godina funkcionira kao nastavna baza Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, također smo i nastavna baza Studija sestrinstva Sveučilišta u Dubrovniku, a s cijelim nizom medicinskih fakulteta imamo potpisane ugovore i to nam puno znači. S jedne strane potencira i pomaže našim zainteresiranim djelatnicima za znanstveno i stručno napredovanje, kako liječnicima, tako i medicinskim sestrama. Tako im, vezujući ih za fakultet, pomažemo izboriti odluku da ostaju u Dubrovniku.  

S druge strane, u Splitu nas već određeni broj iz bolnice predaje. Dio studenata iz Splita, u Dubrovniku sluša dio kirurgije s pete godine - traumatologiju i plastičnu kirurgiju. Dolaze tu već nekoliko godina i imaju seminare, predavanja i vježbe. Na šestoj godini slušaju i predmet Kliničke vještine. Takvih je ovo proljeće bilo čak 40-ak kod nas u gostima. Jasno da se sukladno tome stvorila i potreba da mi imamo određene kliničke odjele. To bi trebali postati Odjel za ortopediju i traumatologiju, Odjel za plastičnu i rekonstruktivnu kirurgiju i Odjel za neurokirurgiju. 

Zapravo to nisu jedini odjeli koji nadilaze standarde općih bolnica.  

Upravo to želim istaknuti, Odjeli za kardiologiju, oftalmologiju, radiologiju i neurologiju, po našim procjenama, također ispunjavaju uvjete za postati klinički odjeli, na čemu ćemo mi sigurno i raditi. Međutim, prioritet nam je sada „probiti“ led s kirurgijom, a onda ćemo jasno vidjeti kolika je naša udaljenost do proglašavanja uvjeta koji bi doveli do toga da u Dubrovniku opća bolnica postane klinička bolnica.  

Mislite li da ćete vi to dočekati na čelu bolnice? 

Pa sada zapravo govorimo o 20-30 godina u najbližem scenariju, ali trebalo bi biti optimist. Probili smo led, ova generacija, na današnji datum, ima te uvjete. O meni više ne ovisi, ja sam sve napravio. 

Jeste li zadovoljni kako Ministarstvo zdravstva odgovara na te vaše zahtjeve?  

Do sada je to uspjelo samo Internoj klinici Opće bolnice Zadar, drugi nisu uspjeli, a oni su puno prije nas predali zahtjeve i dugo čekali.  

Zašto se tako dugo čeka? 

Postoje određene provjere, određene revizije, prilagodbe,  ne trebam pričati previše o hrvatskoj administraciji.  

Odnedavno su upravljačka prava općih bolnica prenesena sa Županija na državu. Promjena za vas sigurno ima, a ima li ih za pacijente? 

Pacijentima se ništa ne mijenja. Nama je sustav financiranja drugačiji, drugačiji je sustav odlučivanja, odnosno upravljanja bolnicom. Međutim, najvažnije je da se pacijentu ništa ne mijenja.  

Kada kažete kako je vama drugačije, znači li da je bolje ili lošije? 

Što se tiče sastava Upravnog vijeća i odlučivanja, tu sam stvarno zadovoljan. Moram reći da su to korektni članovi Upravnom vijeća koji imaju svakodnevni uvid u funkcioniranje, rad i poslovanje bolnice i njima previše toga ne treba ni objašnjavati. To i vodi potpori za treći izbor. Jasno, financiranje je drugačije i to je ono što se razlikuje. Tu smo financijski vrlo ograničeni, sredstva su unaprijed zacrtana i ako želimo nešto nabaviti i platiti, jasno, nešto drugo mora trpjeti ili otpasti, što prije nije bio slučaj.   

Nedavno su vam donirani aparati za kirurški odjel, endoskopski stup i Laser mini Leonardo 10, od udruge ‘Tata je tata', za koji su se skupljala sredstva među građanima. To je vjerojatno taj dio potrebe, za koji sredstva nisu unaprijed osigurana.  

Tako je. Ako nešto ne možemo nabaviti onda jedino ostaju vlastita sredstva, odnosno način na koji su ta dva aparata nabavljena, donacijama. Koristim priliku i da Tatama zahvalim.  

Kakva je onda danas financijska situacija, koliki su dugovi prema veledrogerijama i ima li straha od obustave isporuke lijekova? 

Tu je 10 milijuna eura duga koji se skuplja uz postojeće sanacije. Vidjet ćemo što će biti ovu godinu. Međutim, nema prijetnji  o obustavi isporuka od strane veledrogerija. Bolnica u svojim mogućnostima uredno izvršava obveze prema veledrogerijama i mislim da će tako i ostati.   

Liste čekanja su jedna od rak rana hrvatskog zdravstva. Kakve su one danas u dubrovačkoj bolnici i na kojem je odjelu najgore? 

Najgore je tamo gdje nema ljudi, a gdje je velika potreba. Isto kao kad kupujete automobil, ako netko hoće istu marku, a velika je potražnja, ne može tvornica sve to proizvesti. To je i dalje ultrazvuk dojke i opći ultrazvuci, jednostavno je tu potreba prevelika, a ljudi koji to rade je premalo. Međutim, to su specijalistički pregledi, a kada gledate nacionalne liste, mi tu možemo biti zadovoljni. 

Koliko se čeka na najdužoj listi čekanja? 

Svaki ponedjeljak dobivam izvješće s listama čekanja za specifične pretrage. Recimo ako biste se danas (21. listopada op.a.) naručili za magnet abdomena, termin je 12. lipnja 2025. godine, za opći ultrazvuk 3. lipnja iduće godine, za ultrazvuk dojke 12. veljače iduće godine, magnet koljena 22. siječnja 2025. godine. U ovoj godini su mamografija 22. listopada i CT 23. listopada, denzitometrija 5. studenog i magnet mozga 3. prosinca. (op.a. najduže čekanje je osam mjeseci, a najkraće jedan dan). 

Tu se radi o pregledima na koje se čeka, ako nisu hitni. Dakle, ovo je kada pacijent dođe i kaže – 'dobar dan, liječnik mi je rekao kako trebam napraviti tu pretragu'. Međutim, kada imamo – 'dobar dan, liječnik mi je napisao da žurno moram napraviti tu pretragu', onda to mora biti unutar mjesec dana.  

Uglavnom, problema nemamo. Postoji određen broj odjela gdje se „pješke“ pišu određene dijagnostičko-terapijske pretrage, što nastojimo spriječiti, međutim gdje imate malo ljudi ne možete niti planirati dalje od mjesec dana. To nije namjera ustanove i liječnika nego je jednostavno neophodnost, ali mislim da s listama čekanja možemo biti zadovoljni.  

Liste čekanja se vezuju i uz temu javnog u odnosu na privatno zdravstvo. Mislite li da se javni sustav previše okreće privatnom zdravstvu? 

Ja sam zaista pobornik javnog zdravstva. Jasno da privatno zdravstvo ima svoje mjesto u zdravstvenom sustavu, a to su neki pregledi, manje terapijske korekcije, intervencije i pomoć pri smanjivanju lista čekanja. Međutim, privatizacija javnog zdravstva je jedna potpuno druga tema u koju sada ne bih želio ulaziti. Vrijeme će pokazati jesmo li mi kao država za to pripremljeni. Međutim, ono što želim istaknuti je kako je zdravstveni sustav Republike Hrvatske zaista na najvišoj razini. Znam, uvijek je kritika kako to mogu izjaviti kada je ovako ili onako, ali vjerujte mi, zaista su uvjeti odnosno oprema na kojoj se liječe naši pacijenti, ali i ljudi u zdravstvenom sustavu - u svjetskom vrhu. 

Mislite li da sustav daje najbolje u odnosu na onoliko koliko ljudi izdvajaju za zdravstvo ili neovisno o tome tvrdite kako je sustav na najvišoj razini? 

Općenito, na razini države. Čim ste nešto platili, bilo to jedan ili tisuće eura, vi nešto očekujete. Ne bih uopće ulazio u to izdvaja li se malo ili previše, ali donedavno smo imali situaciju da je samo Bugarska bila ispod Hrvatske po izdvajanju po glavi stanovnika za zdravstvo.  

Ljudi su skeptični prema zdravstvenom sustavu još i više od vremena pandemije koronavirusa. Sada kada imamo odmak od nekoliko godina, mislite li da se pandemijom upravljalo dobro? Je li dio građana s pravom bio skeptičan kada je u pitanju cijepljenje? 

To je jedini način bio da se borimo protiv pandemije – epidemiološke mjere i cijepljenje, uz dovoljan broj potpornog sustava kao što liječnici, sestre, respiratori i određeni lijekovi. To je minimum minimuma koji je sustav morao imati. Ono što mogu reći jest da sam ja kao ravnatelj, a mislim i država, zadovoljan načinom kako smo se oduprli pandemiji. To je zalaganje svih, jer ne može se samo liječiti, moralo se donositi i neke nepopularne mjere da bi se korona suzbila, ali uvijek je tako s pandemijama.  

Vaše se ime spominje i u kontekstu lokalnih izbora, za potencijalnog HDZ-ovog kandidata za mjesto župana. Znači li vaš novi mandat na čelu bolnice da niste zainteresirani za kandidaturu na mjesto župana ili želite oboje? 

Svakako je čast biti župan, međutim to nije moja odluka, niti ja donosim takvu odluku ili inicijativu. Kada se i ako to dogodi, ili ne dogodi, onda se na to može pozitivno ili negativno reagirati.  Tu je temu najbolje ostaviti onima koji o njoj odlučuju.  

Ako stranka odluči da ste vi najbolji čovjek za to mjesto, hoćete li to prihvatiti? 

Član sam Hrvatske demokratske zajednice desetljećima i uvijek, jasno je, treba djelovati u interesu stranke, ali i u općem interesu donositi odluke.