Sreća pa to demantiraju primjeri iz prošlosti, ali i sadašnjosti, iz kojih bi trebalo učiti kako se oni ne bi ponovili u budućnosti. Nevine žene i neprijatelji tadašnjih moćnika, prije nekoliko stotina godina su spaljivani na lomači jer se nisu uklapali u tadašnje crkvene ili moralne svjetonazore, sve pod izlikom vjere i 'borbe protiv zloga'. Za vjerom se, ubijajući nevine u koncentracijskim logorima, često posezalo i u nacističkoj Njemačkoj. Oni koji su godinama vršili najgore moguće zločine po Siriji, Iraku i svemu onome što se nekad nazivalo Islamskom Državom, ali i po ostatku svijeta u vidu terorističkih napada, radili su to 'u ime Alaha'. A one koji su vjerovali u Alaha, ubijali su i brutalno maltretirali jer u njega nisu vjerovali onako kako su oni smatrali da bi to trebalo. Zvjerska mučenja i ubijanja su pravdali 'svetim ratom'. Prije 30-ak godina, na ovim prostorima su ubijeni mnogi zbog toga što su bili 'krive vjere'. U Crnoj Gori danas upravo Srpska pravoslavna crkva predvodi sva skandalozna događanja koja se tiču 'širenja srpskog sveta', skrivajući opasnu zlonamjernost iza religije. Kad je krenuo ruski napad na Ukrajinu, s razmjerima zla za kojeg se donedavno vjerovalo kako se u Europi ne može dogoditi, čelnik ruske pravoslavne crkve s fizike je prešao na filozofiju o metafizici. Pružajući otvorenu podršku Vladimiru Putinu, izjavio je kako je 'iskorjenjivanje Ukrajine pitanje metafizičkog, pitanje ljudskog spasenja'.

Sve navedeno nikako ne treba shvatiti kao dokaz kako su religija i vjerovanja nešto što je samo po sebi loše. Katolici dobro znaju kako peta božja zapovijed jasno nalaže – ne ubij, pa će oni koji zaista razumiju svoje vjerske, duhovne i moralne smjernice teško ubijati, mučiti ili nekome nanositi zlo. No, religija je oduvijek bila moćno oružje kada treba ono što je nepobitno loše manipulacijom prikazati kao nešto što je dobro, ispravno i poželjno.

Tako molitelji na glavnom zagrebačkom trgu, koristeći krunicu i vjeru kao alibi kako rade nešto što je moralno, ispravno i dobro, zahtijevaju ukidanje ženskih ljudskih prava koja su im zajamčena Ustavom, važećim zakonima i direktivama, kako Hrvatske, tako i Europe kojoj Hrvatska duhovno, kulturološki, institucionalno i geografski pripada. Na početku se na njih gledalo s podsmijehom i nije im se pridavala neka velika pozornost, no danas im u obranu staju čak i neki mediji koji su na glasu kao ozbiljni. Jedna kolumnistica tako tvrdi kako je 'nevjerojatno kako je nemir i problem u svekolikoj javnosti izazvalo spuštanje muškaraca u klečeći položaj na javnom mjestu i molitva krunice' i kako se tu radi o 'skupini muškaraca bez ikakve vidljive namjere'. Naime, treba duboko ne poznavati princip same molitve kako bi se ovdje izostavila namjera. Ona je u naravi intimni razgovor s bogom koji se događa u domu, u crkvi, u samoći u vlastitoj sobi, grupno na misnim slavljima. Organizirano i na glavnom trgu je to zahtjev, čak i kad je 'upakiran' u molitvu, i to je ono što je zapravo uznemirujuće. U ovom smislu – zahtjev za ukidanje ženskih ljudskih prava i spolnu nejednakost.

Tako molitelji na trgu zahtijevaju 'duhovni autoritet muškarca' u obitelji, a autoritet automatski stavlja onog drugog u podređeni položaj. To je žena. Nadalje, oni zahtijevaju 'život u predbračnoj čistoći', mada su seksualne slobode svačiji osobni izbor. Zahtijevaju oni i ukidanje pobačaja, ali i 'čednost u odijevanju i ponašanju', što su muški zahtjevi adresirani na žene, pogotovo zato što su se njihov predstavnik već izjasnio kako su 'muslimanske žene pokrivene, a ove ovdje izazivaju'. Što i koga izazivaju?

Mnogi tvrde kako su ovakvi stavovi zazivanje tvrdokornog patrijarhata, no to čak nije ni patrijarhat. U tim davnim vremenima i tako uređenim društvima, muškarci su imali bolju poziciju i veće slobode od žena, ali i veću odgovornost nego što danas od njih očekuju spomenute skupine. Naime, morali su raditi teške fizičke poslove, osiguravati egzistenciju svojoj obitelji, raditi u baštini, braniti ženu i djecu u tim mračnim i konfuznim vremenima koja su nosila po njih brojne opasnosti. Podjela dužnosti je tada bila logična i morala je postojati jer je muškarac navečer morao loviti večeru, a u nedostatku zakona i nadzornih kamera, žene je na cesti, ako su bile same, mogao bilo tko silovati ili ubiti, što se nerijetko i događalo. Stoga je bilo logično da one stoje doma, odgajaju sedmero ili osmero djece i vode brigu o kućanstvu, a da se muškarac 'bori' u divljini. Danas živimo u prilično pitomom okruženju, uvjetno rečeno slabiji su zaštićeni zakonima, muškarci više ne moraju loviti veprove uokolo kako bi prehranili familiju niti po cijele dane kopati po baštini kako bi imali voće i povrće pošto meso i kupus sada žive u Lidla. U tim okolnostima, žene vrijedno rade, za iste poslove su manje plaćene nego njihove muške kolege, barem tako kaže statistika, a sve one kućne i obiteljske dužnosti iz ranog srednjeg vijeka su i dalje na njima. Muška odgovornost se u današnjim tradicionalnim zajednicama svela na igranje videoigrica nakon smjene. I 'muške poslove', tipa mijenjanje sijalice jednom u mjesec dana i pituravanje zidova, u najbolju ruku, jednom godišnje. 

Kakve to ima veze s moliteljima? Pa upravo te što i oni s muškarca skidaju bilo kakvu odgovornost za njihova djela odnosno nedjela. Zahtjev za čednim oblačenjem žena znači kako je težina muške reakcije na njoj samoj, a ne na muškarcu koji bi, kao ljudsko svjesno biće, morao moći i znati kontrolirati svoje nagone. Takva društva nisu zdrava za nijednu normalnu ženu kojoj se ukidaju njena ljudska prava, ali ni za normalnog muškarca kojemu se ne pristupa kao muškarcu nego kao nesvjesnom biću koje ne može kontrolirati svoje nagone. Ili, u najbolju ruku, nesamostalnom djetetu koje nije u stanju brinuti o sebi i snositi odgovornosti za svoje misli, riječi, djela i postupke. Takav pristup bi svakom iole normalnom, odraslom i samostalnom muškarcu trebao zasmetati.

Povijest nas je naučila kako su velike društvene promjene često znale doći na mala vrata. I u Poljskoj je sve krenulo samo s nekim tamo nebitnim moliteljima na trgovima. Ali molitva nije bila molitva nego zahtjev. I zahtjev je ispunjen. Poljska je danas zemlja koja služi kao jedan od najgorih europskih primjera kršenja ljudskih prava. Ne, nije problem u krunici. Problem je u svemu onome što se sakriva iza tobože nevine molitve i krunice.

Danas u Hrvatskoj imamo samo hrpetinu licemjera na trgu koji su tobože silno zabrinuti za žensku čast i dostojanstvo pa je pokušavaju zamotati. Pomislio bi čovjek kako će kao takvi stati na stranu crnogorske redateljice koja je u svoju obranu časti i dostojanstva prijavila poznatog pjevača Antonija Pušića aka Ramba Amadeusa koji je tijekom snimanja emisije dirao po intimnim dijelovima tijela protiv njene volje. Rambo Amadeus je i sam priznao kako je producenticu udario, ili štipnuo, ili dirao po guzici, više se ne može ni sjetiti, ali dalje kaže da je bio nadrndan jer je morao snimati nešto što mu se ne snima. I kako je ona devijantna i zla pa je valjda ok da je dira po dupetu, premda ona to ne želi. I sam kaže kako nije tu bilo ničega seksualnog, ali jest seksističkog. Tu hrvatska javnost i nije baš dala za pravo ženi koja brani svoje dostojanstvo i čast, u najbolju ruku ju je ismijala. I zato ne treba vjerovati kako se iza onih koji se okupljaju na trgu krije stvarna zabrinutost za položaj žene u društvu i njeno dostojanstvo. Vragu ne treba vjerovati, čak ni kad ima krunicu u ruci.