Prošli tjedan se navršilo točno 10 godina od referenduma za golf na Srđu, a u isto vrijeme je stigla vijest kako je na Arbitražnom sudu u Washingtonu odbijen zahtjev golf investitora za isplatom odštete od čak pola milijarde dolara koje su potraživali od Republike Hrvatske. Riječ je o spektakularno važnoj vijesti za budućnost Dubrovnika, jer kako sada stvari stoje, ipak neće biti ništa od apartmanizacije vrijednog prostora.

POZITIVNA STRANA PRIČE

Građani Dubrovnika koji su ustali u obranu strašno bitne lokacije za razvoj Grada trebaju zlatnim slovima biti upisani u njegovu slavnu historiju. Nećemo ih sada ovdje nabrajati da nekoga ne preskočimo, javnosti je itekako poznato o kome je riječ. Ti su ljudi žrtvovali svoje vrijeme i energiju kako bi se borili protiv super moćnih protivnika – ogromnog kapitala i politike koja je u to vrijeme bila više autokratska nego demokratska.

Premijer Hrvatske bio je Ivo Sanader, a gradonačelnica Dubravka Šuica. Oni su u to doba bili apsolutistički vladari, za njih je Luj 14. bio mala beba. Stali su na stranu krupnog kapitala i gurali projekt golfa na Srđu, koji ustvari, nema nikakve veze sa sportom. Riječ je o teškoj apartmanizaciji koja bi jedan od rijetkih prostora na koje se Dubrovnik može širiti nepovratno uništila.

Grad je smješten između mora i brda, teško se može širiti bez velikih i skupih infrastrukturnih projekata, a već sada puca po šavovima. Širenje Dubrovnika je nužno, a Srđ se sam od sebe nameće kao logično rješenje. Dugogodišnja borba građana i ova presuda Arbitražnog suda dobar je zalog kako će u budućnosti prostor na Srđu moći biti puno bolje upotrijebljen. Netko će sada reći kako je problem što su zemljišta na Srđu u privatnom vlasništvu, ali ako se u prostornim planovima prenamijeni prostor, privatni će vlasnik vjerojatno prodati parcele i to po manjoj cijeni nego da se gore mogu graditi smještajni kapaciteti.

Što treba biti na Srđu u budućnosti trebaju odlučivati građani na referendumu, ali nažalost, tu dolazimo do negativne strane ove priče.

NEGATIVNA STRANA PRIČE

Prije točno 10 godina čak 85 posto građana na referendumu se izjasnilo protiv golfa na Srđu, no ta odluka nije prihvaćena, jer po tadašnjim hrvatskim zakonima referendum nije važeći ako na njega nije izašlo pola birača. Koliko je taj zakon glup najbolje pokazuje moj primjer. Ja sam u vrijeme referenduma živio i radio u Zagrebu, a prebivalište mi je bilo u Dubrovniku. Vodio sam se kao dubrovački birač, ali nažalost nisam mogao izaći na izbore. Tko zna koliko je bilo ovakvih i sličnih priča, pa na kraju na referendum nije izašao potreban broj glasača, te je proglašen ništavnim.

Koja li je budaletina donijela takav zakon? Da on vrijedi za parlamentarne izbore, to da mora pola glasača izaći na birališta, mi nikad ni Vladu ne bismo imali. U posljednje vrijeme se šuška kako će se zakon mijenjati i kako će sada biti potreban izlazak trećine birača kako bi referendum bio važeći, ali ni to neće biti lako postići. Zašto je uopće važno koliko ljudi zaokružuje da ili ne? Čovječe, imaš priliku odlučivati, a ako nećeš - nećeš. Čak i da samo jedan glasač izađe na referendum, treba se poštivati njegova volja.

Umjesto da su se u posljednjem desetljeću proveli brojni drugi referendumi u Hrvatskoj gdje bi građani odlučivali o važnim pitanjima za svoju kvalitetu života, oni su bili rjeđi od sredozemnih medvjedica na Lokrumu. Danas sa svim tehnološkim čudesima nije ni teško, ni skupo raspisati referendum. Švicarci to svako malo rade. Dubrovčani (ili stanovnici bilo kojeg drugog grada) na raznim referendumima trebaju odlučivati izravnom demokracijom o važnim temama. Primjerice, kuda se Grad treba širiti, treba li ograničiti gradnju u užem dijelu grada, treba li ukidati promet i jačati javni prijevoz, treba li graditi igralište ili dati novac nekoj gastro manifestaciji, o svemu bi više-manje trebala odlučivati većina građana.

Nažalost, ne samo da ne odlučuju, nego u ovih 10 godina od referenduma građani su postali sve pasivniji i apatičniji osim na društvenim mrežama. Dobro je to primijetio Enes Ćerimagić na nedavno održanoj tribini u Dubrovniku. Umjesto da je na krilima ove velebne pobjede građanski aktivizam godinama jačao, paradoksalno, ali istinito, on je slabio.

GRAĐANSKI AKTIVIZAM

Znači, umjesto da je primjer uspješne borbe protiv golfa na Srđu potaknuo građane na još veći aktivizam, dogodilo se upravo suprotno. Tri godine su nas maltretirali s korona mjerama, i građani su to trpjeli bez da izađu na ulicu i kažu kako im je dosta lockdowna kojega ćemo još godinama osjećati preko inflacije. Ne prosvjeduje se u vezi ničega, osim što se kuka na Facebooku iz udobnosti kauča.

No građanski aktivizam ne bi bio ni toliko nužan da postoje kvalitetni mediji. Ali oni su u privatnom vlasništvu, muku muče s financijama i olako se prodaju za sitne pare. Na tribini o Srđu novinar Igor Lasić postavio je pitanje trebaju li danas mediji uopće biti u privatnom vlasništvu. S obzirom na situaciju, odgovor je ne. Pošto ih građani ne plaćaju da bi ih konzumirali, mediji se trebaju financirati iz proračuna, ali bez da ih kontrolira politika. Trebalo bi biti osnovano nezavisno stručno povjerenstvo koje bi temeljem kvalitete pojedinih medija dodjeljivalo novac za njihovo nesmetano funkcioniranje.

Ali građani uopće ne vide važnost medija, niti prosvjeduju kako bi im se situacija poboljšala. Jednostavno ih nije briga, uopće ne razumiju demokratske tokove i koliko je važno za kvalitetu njihovih života da imaju odlične medije.

ZAKLJUČAK

Borba protiv golfa na Srđu pokazala je kako se može aktivno sudjelovati u krojenju zajednice. Nažalost, deset godina kasnije,umjesto aktivnijih građana koji poboljšavaju demokraciju (i medije) dobili smo frustrirana njorgetala kojima je krajnji domet pljuvačina na društvenim mrežama u nebitnim temama za kvalitetu života, dok s druge strane o vrlo važnim pitanjima poput medija šute kao murine.