Moja malenkost nije nevinašce. Ipak sam ja ratna generacija, dijete devedesetih. Nama je bilo normalno doći u kafić imena Adolf – koji je za logo imao legendarne brčiće – pa tamo vidjeti pijanog branitelja kako naručuje sedamdeset drugu turu za šankom na koji je odložio kalašnjikov. Tuče u večernjim satima bile su pravilo, a ne izuzetak, a droge je bilo u izobilju. Svako malo smo izvodili Demi Moore striptiz, jer su nas policajci pretresali, čak i na kupanju. Racije po kafićima bile su češće nego zgodne ženske. Posla i para nije bilo, a budućnosti još manje.

A onda sam odrastao i mislio da se takvo sivilo nikad više neće ponovit, kad li…

Mjesto radnje Babin kuk, vrijeme radnje proljeće 2020. godine. Dolijeće policijski kombi s kraja devedesetih, a strogi plavci ulijeću na igralište. Jedan mi se unosi u facu.

-Dokumente, molit ću lijepo – pita me, a ja gledam gdje mi je osobna. Ne mogu je naći.

-Pa što sam napravio, zašto me maltretirate?

-Zato jer kršite zakon. Igrate košarku za vrijeme lockdowna – reče ozbiljno.

Zločin zvan pucanje trice

Svašta sam u životu doživio, ali da će me policija peglati zbog pucanja trice ni u najluđim snovima nisam mogao zamisliti. Evo, upravo krajem ovog mjeseca navršava se treća obljetnica da je koronavirus stigao u Hrvatsku i da je zvanično proglašen lockdown. Ljudsko pamćenje ima kraći vijek trajanja od jogurta, pa je red da se prisjetimo najveće prevare u povijesti Nove Ere. Korona nije benigna bolest, ali ima puno zeznutijih zbog kojih svijet nikad nije stao, niti će. A posljedice zaustavljanja svijeta još uvijek osjećamo i još ćemo ih osjećati dugi niz godina. Inflacija je direktna posljedica štampanja novca, a uvjeren sam da ne bi bilo ni rata u Ukrajini da Putin dvije godine nije proveo u izolaciji gdje je postao paranoičan. Da ne govorimo o poplavi mentalnih bolesti, zlostavljanja u obitelji, pucanja brakova…, sve su nam to uradile mjere protiv epidemije. A bile su potpuno sulude, ovdje ćemo navesti one najbizarnije.

Košarka, nogomet i ostali timski sportovi bili su zabranjeni, jer kako su nam to objasnili Capak, Markotić i ekipa, riječ je o kontaktnim sportovima gdje je osim prijenosa lopte na suparničku polovicu terena, moguć i prijenos virusa na suparnikovu polovicu pluća. Ajde, to na prvu zvuči kao da ima logike – iako kako može biti logično zabraniti neku aktivnost koja jača imunitet? – ali zašto se onda strogo zabranilo igranje tenisa gdje su protivnici udaljeni kao Bosna i Hercegovina od Europske Unije? Objašnjenje Krunoslava Capaka ušlo je u legendu.

-Možemo puno diskutirati, je li tenis beskontaktni sport… Ako vi kihnete u lopticu, bacite je protivniku i on je uzme u ruku… – kazao je napredni filozof Kierkegaard Capak.

Trgovine su radile skraćene radno vrijeme, do 17 sati, ali benzinskim pumpama je bio dozvoljen rad do 22 sata, pa su pojedinci odlazili piti pivo i jesti grickalice u večernje sate. Mediji su pozivali da se takvo devijantno ponašanje prijavi organima reda. Drugi su na Facebooku zazivali da se trkače po Jarunu i drugim dijelovima Zagreba i Hrvatske, uhvati i javno pogubi giljotinom.

Monty Phyton mjere

Ne bi se zajedno tvorci Montyja Phytona i Alana Forda sjetili apsurdne mjere koja je bila propisana za restorane. Jesti se može bez zaštitne maske, ali ona se mora staviti kada se ide u WC. Još jedna genijalna ugostiteljska mjera je bila – kada im se napokon dozvolio rad – da se za šankom može sjedati, ali ne i stajati. Naime, poznato je da je virus korone ljubitelj alpinizma, pa on češće boravi na većim nadmorskim visinama. Osim što je ljubitelj penjanja, virus korone je poznat i kao partijaner koji ne izlazi vani prije ponoći, pa je tako noćnim klubovima bio dozvoljen rad samo do 24 sata. Zadnja pjesma prije fajrunta uvijek je bila od Elle i posvećivala se koronavirusu koji je tražio zabavu u ranim noćnim satima: „Ali iza ponoći ja bit ću tu, na tvome krevetu tražit ću vrućicu…“ Također, u kafićima se glazba morala izvoditi sa smanjenim decibelima kako se ljudi ne bi približavali jedan drugom, jer se ne čuju od glasne muzike.

Svadbe su bile zabranjene, pa onda kada se napokon dozvolilo njihovo održavanje, na njima je mogao biti mali broj ljudi, pa se onda dopustio nešto veći broj, ali zabranjen je bio legendarni vlakić. Šteta što ta zabrana još uvijek ne traje, to je bila jedna od rijetkih korona mjera koje sam obožavao.

A ono što smo doživljavali u Uvali Lapad nije okusio ni Mel Gibson u Pobješnjelom Maxu. Sjediš na plaži s djetetom, a izdaleka vas preko megafona upozoravaju da mu se ne smijete približavati i mijenjati pelene. Tjerali su građane i kada bi na Babinom kuku igrali stolni tenis. Da biste poslali pismo u Pošti bila vam je potrebna Covid potvrda, ali kada bi vam policija ili Porezna slali kakvu kaznu na kućnu adresu onda niste trebali imati najvažniji dokument toga doba.

Također, bio je naveden maksimalan broj ljudi na pogrebima, ali na crkvenim ceremonijama i procesijama mogao je sudjelovati neograničen broj ljudi. Granični prijelazi bili su posvuda, trebala vam je propusnica za odlazak iz jedne općine u drugu što hoće reći da su Dubrovčani bili odsječeni od Lidla. Tako što je nezamislivo čak i da dođe do Trećeg svjetskog rata. Sjetimo se i da su starci po bazenima toplica bili proglašavani bioteroristima.

Da skratimo priču, Hitlerovi nurnberški zakoni su metvica za korona mjere, baš kao i za odrastanje u devedesetim. Nevjerojatno koliki je broj ljudi popušio farmaceutsku spiku preko medija. Još ćemo godinama osjećati sve te posljedice, pa ipak nijedan novinar, nijedan naš 'prijatelj' i susjed, nijedan podržavatelj svog tog ludila nije se ispričao. Nije rekao: Oprostite ljudi, zaveli su me, bio sam u krivu!

Nisam nevinašce, svašta sam u životu vidio, ali da mi neće dati raditi, a da ću istovremeno morati plaćati račune i podstanarstvo je spektakl neviđenih razmjera – najveća prevara Nove Ere – gore i luđe čak i od španjolske inkvizicije.

Maro Marušić