Vrijedni i talentirani 'Bili Tići' nakratko su ujedinili ljubitelje nogometa u Hrvatskoj i mnogima pokazali kako se radom, trudom i upornošću mogu postići fenomenalni rezultati. Kažu kako bi od njih mogli učiti i nešto stariji. No, juniori Hajduka, prizemni i skromni kakvi jesu, vjerojatno i sami znaju kako su prije svega Bili Tići, a ne 'svete krave', kakvima ih rulja pokušava napraviti. Znao je to i Zoran Prodanović Prlja, koji sasvim sigurno nikada ne bi fotografirao prikle onda kad su 'Tići' odletjeli iz finala Lige prvaka mladih kao poraženi, da je znao kako će ih rulja u međuvremenu napraviti 'svetim kravama' i poručiti – Hajduk nije za zafrkanciju. Bezveznu i ne osobito kreativnu, ali ipak bezazlenu zafrkanciju. 

Prljine prikle su glupa i nedovoljno smiješna, ali ipak samo pošalica na račun Hajduka. Prlja je Riječanin, prati nogomet, navija za Rijeku, velikog Hajdukovog rivala. Pošalice među navijačima i 'spuštanja' su sastavni dio navijačkog folklora. Većina ljudi je valjda morala 'guglati' što znače Prljine prikle i kakve to veze ima s ruganjem Hajduku. Pa su oni koji su 'guglali', negdje dobili objašnjenje kako Hajdukovci prizivaju titule, a kada izgube, onda im rivali na nos nabijaju fritule. Rime radi. Dalo bi se onda zaključiti kako je Prlja ustvari danas briljantnim momcima poručio kako će sutra biti dio seniorske momčadi Hajduka pa im je bolje naviknuti se na 'fritule' jer neće dobiti 'titule' (ovdje je navedeno 'fritule' zbog rime s 'titule', nije intencija uvrijediti one koji se služe dubrovačkim dijalektom pa će se u daljnjem nastavku teksta koristiti riječ 'prikle' gdje god to bude moguće).

A kad se dirne u 'svete krave', obično slijedi linč rulje koja se potom natječe u tome tko će jače udariti na 'onoga tko je bacio kamen prvi' i tako se što više ulizati kravi. U ovom slučaju Tićima. Prlji nije preostalo ništa drugo nego u poduljoj objavi objasniti kako nije on to tako mislio, kako je i on roditelj i kako se tu radilo o onome o čemu je svakoj normalnoj osobi jasno kako se radilo – običnom, navijačkom i uobičajenom podbadanju na račun Hajduka od strane jednog navijača Rijeke. Svaka normalna osoba u Hrvatskoj u ponedjeljak je ionako navijala za juniore Hajduka, čak i ako inače ne navija za Hajduk. I niti jedna normalna osoba, nigdje na ovom svijetu, neće moći demantirati kako je samo plasiranje juniora u finale Lige prvaka mladih svjetski uspjeh koji nikakav naknadni poraz ne može negirati. 

Kako bi se pribjeglo nezamjeranju 'svetim kravama', javnost i novinari, a naročito oni sportski, pribjegavaju različitim metodama kako bi izbjegli linč javnosti, a prikupili vagon 'lajkova'. Pa se onda koriste izrazi kao što su to 'brončane medalje zlatnog sjaja', onda se s teškom mukom analizira je li Luka Modrić još za teren ili bi se trebao umiroviti ili se tamo neki novinar na televiziji tijekom uzimanja izjave ispričava Brunu Petkoviću jer je ustvrdio kako je prošlu utakmicu odigrao baš loše. 'Svete krave' se tako uljuljkaju u svoju ulogu božanstava, premalo se trude, previše uživaju najave kako će se prodavati kao Messi, a zaboravljaju na red, rad i disciplinu (ne mislimo, naravno, kako je u toj kategoriji legendarni i maestralni Modrić). Mnoge karijere su tako uništene, a mnogi talenti nisu nikada izašli iz malih klubova i okvira lokalnog ili nacionalnog, mada su imali ogromne šanse – zbog konstantnog idoliziranja od strane javnosti i konstantnog ulizivanja od strane novinara. 

Taj modus operandi odavno se preselio i izvan granica nogometnih igrališta. Postoje strukture, ličnosti i grupe koje se ne smiju koristiti u zdravoj zafrkanciji, a kamoli propitkivati je li sve u njihovom radu dobro i transparentno. To mogu biti sportaši, ali i pripadnici drugih različitih društvenih skupina – vjerskih, navijačkih, političkih, ideoloških…Ako se dogodi bilo kakvo zlo u tim redovima, onda se ono relativizira. Postoje neki dobri momci koji su dobri čak i onda kada dubrovačke ulice zatrpavaju drogom, ubiju nekoga, siluju ili su uhvaćeni s prstima u nekom drugom kriminalu. Jednostavno, nečim je društvo zadužio da mu se sve iza toga oprašta, bilo da je to visoka pozicija u nekakvoj navijačkoj skupini, status branitelja ili članska iskaznica. 

Primjera je bezbroj, od danas 'Bilih Tića' do jučer parodije koju su grupa 'Vatrogasci' napravili na Thompsonovu pjesmu 'Iza devet sela'. 'Vatrogasci' su još od ’90-ih činili parodije od brojnih stranih, ali i hrvatskih pjesama, a na popisu su se našli hitovi Gibonnija ili Severine. 'Vatrogasci' su se šalili, nacija je umirala od smijeha, ali su se prva negodovanja dogodila kad je došao red na Thompsona. Novinar ih je pitao boje li se 'thompsonovaca' jer se sprdaju s njegovom pjesmom jer on je ipak branitelj. Na to je jedan iz grupe kazao kako se nema čega bojati jer i on je branitelj koji za sebe kaže 'kako se borio po ratištima dok je Marko pjevao'. No, očito nije bio dovoljno branitelj pa su televizijske i radio stanice odbile emitirati videospot i pjesmu, a Croatia Records je u zadnji čas obustavila distribuciju albuma. 

Poruka je jasna – parodija prolazi, ali ne na račun svih. U jednom momentu je legitimna i zdrava je zafrkancija. U drugom je vrijeđanje. Ovisno o kome se radi. Kad se radi o Severininom ukradenom snimku i natjecanju tko će više puta napisati 'gledao sam' u komentarima, onda je zafrkancija dopuštena. I kad se radi o starom Manoliću. Debelom Jacquesu. Ili plastičnoj Maji. Ali ne i kad se radi o Tićima! Ili jednoj maloj frituli (radi se o naslovu pjesme Petra Graša u kojem se koristi riječ 'fritula', da ima daljnjeg teksta, koristila bi se riječ 'prikla', nije intencija uvrijediti sve one koji govore dubrovačkim dijalektom). Ne jedite ih kad igraju utakmicu, ne slikavajte ih i u slučaju poraza učinite kolektivno samoubojstvo kako biste dokazali kako ste dovoljno Hrvat, dovoljno katolik i dovoljno navijač, mjereno metrom glasne, agresivne i vrlo selektivne rulje.