Ovaj naš Grad, nikad ni povijesno ni duhom nije bio, niti će biti Dalmacija. Ma ljudi moji, je li to moguće! Tu čuvenu rečenicu pokojnoga Mladena Delića sam izgovorio nebrojeno puta zadnju setemanu. Za one koji ne znaju i koji nisu čitali, prije setemanu dana sam, snervan jednim naslovom inače korektnog članka iz Dubrovačkog vjesnika kojemu su očito u redakciji u Splitu maliciozno dodali nadnaslov i onda ga prenijeli u Slobodnoj Dalmaciji, napiso' članak sa istim naslovom koji je na ovom našemu portalu izazvo' pravu poplavu komentara.

Ljudi moji, ja sam novinar amater, penzioner koji ovo sve piše da javnosti rečem što osobno mislim i kako se osjećam i nije mi bila namjera izazvat onoliko žuči u komentarima čitatelja. A, tamo su se prolile na litre žuči. Nijesam mogo vjerovat dok sam čito'. A, bilo je i pravih umotvorina koje je vrijedno i ponovit ođe premda nije to cilj ovoga članka. Recimo, jedan naš čitatelj, po njegovim vlastitim riječima pravi povijesni znalac (po onoj staroj: hvalite me usta moja), tvrdi da smo svi mi Dalmatinci, a ne Dubrovčani zbog same činjenice jer smo bili smješteni u pokrajinu Dalmaciju koju je uspostavio Bizant, stari Rim i Austrija. Prvo, propustio je spomenut Napoleona, a drugo – da su nas svi ti tadašnji gospodari cijelog ondašnjeg svijeta geografski tad svrstali npr. u zapadnu Tursku, bi li se taj znalac danas osjećo' Turčinom?

Drugi komentator uopće ne dvoji da je Dubrovnik dalmatinski grad. Dapače, kaže da je Dalmacija čak i priobalje Crne Gore i Albanije!? Pada mi na pamet da pitamo što o tome misle Grci i Turci i ako oni nemaju ništa protiv proglasimo onda Dalmaciju sve do Aleksandrije. Oni drugi tamo dalje na Bliskom Istoku su ionako zabavljeni ratovima, oni neće ni obadat ako im obalu proglasimo Dalmacijom, pa što ne bi imali još veću Dalmaciju. A, što reć o onima koji su odma po objavi članka u komentare uvrstili Zahumsku kraljevinu ili, po nekima, kneževinu, pa bosanske kraljeve. Ljudi moji, strpite se. Kad bude neki članak o tome onda se uključite. Nemojte pitanje „Dalmatinac ili Dubrovčanin“ miješat sa Zahumljem i sličnim „kopnenim“ temama. Za to koristite neka druga mjesta ili članke. Nemojte infetavat pogrešne članke, a osobito ne sa svojim otvorenim ili prikrivenim nacionalizmom. Jer taj nacionalizam „vrišti“ iz Vaših komentara.

Da jedan put i s tim pitanjem završimo, Dubrovnik je vazda bio hrvatski grad, jezik dubrovački je vazda bio hrvatski jezik i na temelju dubrovačkog jezika je uspostavljen i standard hrvatskog jezika, a o tome ima toliko zapisa i povijesnih dokaza da, koliko god neki „vrištali“, to se ne može promijenit.

Znam, nije im lako, ali je tako. A, neka im vječni podsjetnik bude sami pogled na hrvatsku zastavu đe je naš grb i u grbu naše hrvatske države. Ako takvi uopće imaju volje pogledat hrvatsku bandijeru? Ako im sami pogled na hrvatsku državnu bandijeru zgrči želudac, neka se okrenu nekim drugim portalima.

Dakle, Dubrovčani su odvazda bili i jesu Hrvati. Ma, Dalmatinci nijesu bili i neće bit. A, i za to postoje povijesni izvori. Ja se ne bi puno obazirao što su o Dubrovniku govorili u Bizantu, starom Rimu, u Parizu u Napoleonovo vrijeme ili u Beču u carevo vrijeme. A i ne znamo što su govorili jer su siromašni povijesni izvori iz toga doba osim par zemljovida.

Hajdemo poslušat što su o tome rekli naši stari koji su po svemu bili pametniji od nas jer su svo ovo blago i ugled stvorili, a na čemu mi i danas opstojimo. Tako u dubrovačkom Statutu, osobito u Knjizi trećoj, koji je donesen 1272. godine, 19. paragraf (a i brojni drugi u toj Knjizi) se zove „Parnice između Dubrovčana i Dalmatinaca“, da sad ne citiram detalje. Eto odgovora naših starih jesu li Dubrovčani Dalmatinci ili nijesu. Pametnome dosta!

Meni je drago što je moj prethodni članak „ćerao lisicu, a išćero' vuka“. Čitajući godinama naše lokalne portale ne sjećam se da je neki od njih piso' o pitanju „Dubrovčanin ili Dalmatinac“, a evo nakon moga prošlog članka se čak dva puta na tu temu javio portal Dubrovačkog vjesnika. Prvi put neki dan kad se govori, naizgled pomirljivo, da se neki pobornici ideje Dubrovčana, u nekim krugovima, skoro smatraju da su četnici!? A danas na istom portalu izvorni njihov članak koji govori da je britanski list „Telegraph“ na listu Top 10 destinacija za ovu godinu uvrstio „jedan drugi dalmatinski grad“. Zanimalo me o kojim se to gradovima radi pa sam pročito' i vidim da je sa te liste ta novina izbrisala Dubrovnik, a za ovu godinu uvrstila Split.

Dakle, po shvaćanju portala Dubrovačkog vjesnika, Dubrovnik je dalmatinski grad koji je dosad bio na listi Telegraph-a, a ove godine je na toj listi „drugi dalmatinski grad“ – Split. Barem smo saznali ko je medijski pokrovitelj „dalmatizacije“ Dubrovnika. Najprije sam se, kad sam to pročito, najedio, a onda sam shvatio. Najprije, treba pogledat' internet adresu toga portala, a onda i razumjet' da odvazda vrijede one dvije stare poslovice: „ne grizi ruku koja te hrani“ i „veži konja đe ti gazda kaže“.

Što ćeš, treba živjet', treba dobit' plaću a i skupoća je. Sve je krešilo! Za one koji ne znaju, na istočnim vratima od Grada, na Pločama, stoljećima stoji natpis: „Daleko ostanite divlji, nikoga se ne boji ova tvrđa koju grije dah svetoga starca“. Ovaj podatak sam odavno čuo i dugo sam tražio podatak gdje se točno nalazi i htio sam ga pronać' ali nisam uspio, ali vjerujem da postoji jer sam to čuo na predavanju vrlo ozbiljnog znanstvenika. Pitam se hoće li kroz neko vrijeme trebat' isti natpis stavit i na zapadni ulaz u Grad, na Pile?