Osnovna škola Lapad dogovorila je sve s Gulliverom. Stotinjak učenika u pratnji s četiri, pet profesora, trebali su posjetiti Primorsko – goransku županiju i Istru. Kraljevica, Brijuni, Pula. I ne sjećam se više gdje smo sve bili u tih pet dana, ali se jasno sjećam odlaska s još starog kolodvora na Bazenu. Roditelji su uglavnom ponavljali onu mantru: nemoj nas osramotiti, a razrednicima bi uredno govorili 'klepnite ga ako ne sluša!'. Ja ne znam je li tada bio odgoj lošiji ili je danas bolji, ali znam da u pet dana nije bio nego jedan sitniji incident u autobus, ako ne i generalno na cijelom putovanju.

S vozačima autobusa i profesorima smo bili pristojni, s vozačima zato što nas voze, a s profesorima zato da nam kroz naredni osmi razred ne naprave kakvu štetu u prosjeku ocjena pred upis u srednju školu. Pragmatični smo bili,  ali sam siguran, bez obzira na to što smo kasnije postali, da nam je tadašnji kućni odgoj  uglavnom doprinio činjenici što smo s 13-14 godina života mogli poći na drugi kraj Hrvatske bez da nekome pritom zagorčamo život.

Ovoga tjedna tako su dvije vijesti s ekskurzije punile stupce crnih kronika lokalnih i nacionalnih medija. Jedna je kako je korčulanske učenike netko pokušao oteti na odmorištu i uvući u automobil, a druga je kako je konavosku djecu vozač autobusa vrijeđao i urlao na njih. Ova prva vijest pokazala se totalnom dezinformacijom o kojoj je izvijestila i policija, a i druga ima jednu sasvim drugačiju pozadinu.

Onda nekad nije bilo mobitela u džepu svakog djeteta, nije bilo TIK-TOK-a, Instagrama, Fejsa, Snapchata i inih mreža  kojima smo se mogli javiti gdje smo.  Tamo negdje na Brijunskom otočju, da čupamo paunima pera, da maltretiramo Titove slonove i da nas o'zgore proklinju, i Josip, i Indira Gandhi koja mu je slona kupila za dar uoči nekog sastanka nesvrstanih.

Imali smo tek telefonsku karticu i telefonska govornica je bila naš jedini put za  javiti se doma i reći kako nam je dobro ili možda kako nam nije dobro.

Nije ni naša generacija bila bez vraga. Znali smo i mi raditi neke nepodopštine, ali smo ih radili u rukavicama, bez da o tome itko išta zna.

Usporedbe radi, u javnost je dospjela informacija kako je vozač autobusa 'izgubio kompas' dok se vraćao iz Splita za Cavtat s konavoskom djecom. Iz nacionalnih medija je vrištalo kako je neki tamo vozač prolupao, vrijeđao djecu, iz čista mira, bez da mu je itko išta rekao.

Malo kasnije, kad smo pokušali zagrebati vijest i doći do srži, mogli smo se samo zgranuti koliku trulež smo pronašli u porama prosvjete i odgoja djece, prosvjetnih radnika i same ravnateljice. Vozač doista jest urlao na djecu, ali tek nakon što je bezuspješno pokušavao učiniti sve da mu ne uništavaju autobus, da se ne gađaju bocama i hranom. I njega su, treba spomenuti, pogodili bocom.  Vozač je zaurlao na njih nakon što je čak i nastavnik rekao ''kako im on ne može ništa''. Nastavnik kojemu su se njegovi učenici, baš kao i vozaču, obraćali s 'odj...' i 'puši k...''. Vozač je reagirao nakon što je već jednom zaustavio autobus na odmorištu, kada se zvalo ravnateljicu kako se put neće nastaviti ako se djeca ne smire. Kada smo kod potonje, ona nam je na sve ovo rekla kako ''razumije interes za događaj, ali da se šire nepouzdane, neprovjerene i nepotpune informacije'', a kojima se, eto, ''želi nanijeti šteta ugledu sudionika.'' Da su ona neka druga vremena, o ugledu sudionika, dakle o prosvjetnim radnicima, najviše bi govorilo to jesu li uspjeli dva autobusa djece na jednodnevnom izletu držati pod kontrolom. Možda je mislila i na ugled roditelja. Njima su djeca poslala video vozača koji urla. Njegov ispad su snimili, ali ne i sve ono što je tome prethodilo. Zgroženi roditelji dočekali su svoju djecu u Cavtatu i pritom krenuli u obračun s vozačem koji je urlao na njihovu djecu.

Djeca su im čak pisala poruke kako se više neće vidjeti jer ''vozač krivuda cestom.'' Vozača gađaju bocom i onda se čude što čovjek na autoputu krivuda cestom, i snimaju ga u trenutku kada čovjek poludi iz očaja jer nema kraj sebe nikoga da ga zaštiti od dijela tih učenika, šestog razreda. Što bi bilo da su osmi?

Roditelji su nakon poruka došli na autobusnu stanicu i napali čovjeka, jer je u svom ispadu spomenuo i njih. Da, pitao ih je tko ih takve odgaja. Sasvim legitimno pitanje.

Nas bi te 1999. godine isto tako dočekali na autobusnom kolodvoru, ali i dobro namlatili, vjerojatno bi i dobar dio 2000. godine dočekali u kazni da smo išta slično govorili vozaču, da smo mu uništavali autobus te ga gađali bocom uz poruke 'od...'.

Ali eto, vremena se mijenjaju. Modrić je tada imao 14 godina, a danas skoro 38. Promijenio se i nogomet, ali je i dalje timska igra u kojoj svatko ima svoju ulogu. Baš kao i u odgoju. A u ovom je slučaju netko dobro zakazao.