Pitanje objedinjenja svih hrvatskih bolnica pod jednu kapu izazvalo je negodovanje brojnih županija na čijem su čelu i župani iz vlastite mu stranke pa je to također snervalo i našeg Dobroslavića. Vrh HDZ-a nije imao tri čiste priznati svojim članovima, pa tako ni našem županu, kako je to stvar koja je u nacrtu poslana u EU, upravo prema njihovim preporukama i tamo prihvaćena. Tu nema hoćeš – nećeš, nego moraš. Zato je svaka pobuna beskorisna, moj župane. To spada u obavezne likove, kako bi rekla pokojna Milka Babović.

Kad je u pitanju umjetnička sloboda, tu je Beroš vrlo kreativno smislio kako mladi liječnici prije specijalizacije moraju odraditi godinu dana kao liječnici obiteljske medicine, kojih kronično nedostaje. Nakon takve akcije - tko živ, tko mrtav. Ovo drugo, posebno kad je riječ o starijoj populaciji, je izglednije, ali i to ima svoje prednosti. Manji troškovi za mirovine.  Možda bi pacijenti više pomoći i znanja dobili od medicinskih sestara koje su godinama, radeći uz svoje liječnike, onako usput više naučile o dijagnostici od tek završenih studenata medicine. Nedostatak medicinskih sestara u broju koji debelo prelazi nekoliko tisuća diljem Hrvatske u reformi se ne spominje. Sve veći egzodus liječnika i sestara iz Lijepe naše dodatno će se ubrzati  nakon ove kreativne Beroševe ideje. Smanjenje lista čekanja samo je istaknuto kao lijepa želja, ali bez stvarnog i konkretnog rješenja. Osim ako ne smatra konkretnim rješenjem zahtjev kako svi liječnici moraju odraditi cijelo svoje radno vrijeme (?!). Znači li to kako dosad nisu radili? Ako je to točno, onda to nije pitanje za liječnike niti za reformu nego za ravnatelje i organizaciju posla. Ako je to doista problem, zašto onda imaju toliko prekovremenih? Kako god, sad bar znamo da bi i Beroš želio da su liste čekanja manje. Liječničku struku niti je išta pitao, niti ga previše zanima njihovo mišljenje. Zapravo su priličan davež. Stalno se nekog vraga bune.

Zato je jasnije čak i najupornijim optimistima kako će finalni rezultat cijelog Beroševog 'happeninga' biti jednak svim našim reformama dosad. Dakle, nikakav. Vlada uporno šalje istu poruku, ali je ne čujemo. Moja svekrva je govorila : „To je k'o glu(v)om dobro jutro!“ Poruka je jasna da jasnija ne može biti. Imamo i postavljamo potkapacitirane ministre i potkapacitirane kadrove na svim razinama. Bolje niti znamo niti hoćemo. Zašto bi drugačije bilo u Ini ili s obnovom od potresa? Ili s Fortenovom i SOA-om? Ili s iskoristivošću iz EU fondova? Koga briga! Ipak, to što je 75 posto hrvatskih građana nezadovoljno smjerom kojim Vlada vodi zemlju pokazuje malo drugačiju sliku, ali nije to razlog za bilo kakve izmjene u ponašanju vladajućih. Jer 25 posto je i dalje onih, uvijek vjernih. Uz ovakvu oporbu i već uobičajenu tragičnu izlaznost, to je dovoljno za pobjedu na izborima. I što tu onda nije jasno s Beroševom reformom?

U međuvremenu ima i nekih lijepih vijesti. Grad je pobjednik, točnije prvi je među desetak  predloženih europskih gradova od strane britanskih putničkih časopisa Wanderlust kao najpoželjnijih gradova za posjetiti u Europi. Dobar zamah za turizam. No, Grad ni dosad nije imao problem s manjkom nego s viškom turista u jezgri. I još uvijek ne koristi svoje okruženje kao idealna područja za brojne nove sadržaje i priče. Nedostatak sadržaja, posebno u jesen, zimu i proljeće, dovodi do zatvaranja hotela, a nedostatak hotela zimi čini besmislenim i angažman za stvaranjem novih primamljivih izvansezonskih sadržaja. I tu se krug zatvara. No, jedna druga priča ima sretan završetak. Maca Anastazija poznata diljem Hrvatske jer je izazvala velike prijepore na relaciji: građani, Grad, Mato, udruge, Knežev dvor, pa čak i Zavoda za zaštitu spomenika kulture, sretno je udomljena pa svi mogu odahnuti. Doduše, puno je još neudomljenih njuškica, ali to je neka druga tema. Eto vas.