Parobrod PRINCESA OLGA je bio nešto manji od našeg najvećeg putničkog parobroda KRALJICE MARIJE kojeg smo ikada imali na našoj obali Jadrana. Zauvijek im je pripalo posebno mjesto u povijesti cjelokupnog pomorstva na našoj obali. Oba su imala luku upisa Dubrovnik.

Britanski brodar Royal Mail Steam Packet Company je u sam osvit Prvog svjetskog rata u brodogradilištu Workman, Clark & Co. u irskom Belfastu naručio izgradnju putničko teretnog transatlantika od 8267 bruto tona. Brod je bio dug 137, širok 17,3 metara, a na porinuću 8. rujna 1914. godine kršten je imenom EBRO. Parni kotlovi četverostruke ekspanzije loženi ugljenom, ukupne snage 8000 KS omogućavali su mu preko dvije propele brzinu od 14 čvorova. Bio je namijenjen putničko teretnim plovidbama preko Atlantskog oceana. Imao je vrhunski uređen interijer za maksimalno uživanje putnika u plovidbi te je zato mogao prihvatiti samo 278 putnika u prvom i 328 u drugom putničkom razredu.

NAKON SAMO JEDNE PLOVIDBE, PREUREĐEN U RATNI BROD

Međutim, kako je iste godine započeo rat, EBRO je nakon samo jedne obavljene vožnje prema Karibima rekviriran u vojne formacije britanskog Admiraliteta. Preuređen je u pomoćni ratni brod naoružan sa šest topova od 152 mm. Svoje ratne plovidbe započeo je 1915. godine iz baze Scapa Flow (Orkneyski otoci u Škotskoj) redovnim ophodnjama sjevernim Atlantikom između Islanda te Farskih i Šetlandskih otoka. Uglavnom je zaustavljao i kontrolirao trgovačke brodove pod neutralnim zastavama. Po uspješno obavljenom poslu, EBRO je 2. listopada 1919. godine otpušten iz vojne službe i vraćen vlasniku.

Ratni veteran je brzo obnovljen te mu je i ložište parnih kotlova s ugljena prebačeno na naftu. Ipak, zajedno sa brodom blizancem ESSEQUIBO, prodan je brodaru Pacific Steam Navigation Company koji ih je od 1922. godine uposlio na redovnoj pruzi tičući luke: New York, Havana, Cristobal, Balboa, Callao, Mollendo, Iquique, Antofagasta, Valparaiso.      

RASPREMLJEN TIJEKOM VELIKE DEPRESIJE

Ova se pruga bez problema održala sve do 1930. godine kad je u Americi godinu dana ranije sve poremetila i započela velika ekonomska kriza (Velika depresija), te su oba broda raspremljena. Na mrtvom vezu sidrišta rijeke Dart ostali su punih pet godina, nakon čega je EBRO za 21000 tadašnjih engleskih funti prodan jugoslavenskom Lloydu koji je dobio i novo ime PRINCESA OLGA, dok je brod blizanac ESSEQUIBO za istu cijenu završio u Sovjetskom Savezu gdje je sve do 1957. godine plovio pod imenom NEVA.   

Jugoslavenski Lloyd je bilo parobrodarsko poduzeće sa sjedištem u Splitu i upravom u Zagrebu. Nastalo je 1929. godine združivanjem parobrodarskih dioničkih društava Atlantska plovidba Ivo Račić i Jugoslavensko-amerikanska plovidba, a do 1941. djelovalo je kao dioničko društvo. Prema odluci o združivanju, početni kapital i flotu Jugoslavenski Lloyd  preuzeo je od obaju parobrodarskih poduzeća. Razvio se u najveće jugoslavensko parobrodarsko poduzeće između dvaju svjetskih ratova. Najveći dioničar društva je bio Božo Banac.

DUBROVNIK KAO NEZAOBILAZNA LUKA

PRINCESA OLGA je od travnja do studenog održavala dvotjednu turističku prugu s polaskom iz Trsta tičući luke Split, Pirej, Haifa, Aleksandrija, Dubrovnik i Veneciju i bila je najveći brod koji je mogao proći Korintskim kanalom. Zajedno s KRALJICOM MARIJOM potom bi povremeno plovila i na kružnim putovanjima Sredozemljem. U tim plovidbama Dubrovnik im je bio nezaobilazna luka, a velikom broju njih i luka ukrcaja - iskrcaja (home port). Za vrijeme boravka u luci Gruž dio putnika su manjim brodićima prevozili do Komolca na kušanje vina u vinariji Pera Kolića, a fotografije pokazuju kako su ih vodili i na izlet u Čilipe na tradicionalne folklorne plesove koji se i danas u ljetnim mjesecima održavaju za domaće i strane turiste.     

Početkom 1940. godine PRINCESA OLGA je prodana portugalskom brodaru CCN (Companhia Colonial de Navegacao). Pod novim imenom SERPA PINTO od svibnja započinje ploviti na pruzi: Lisabon, Funchal, Sao Tome, Luanda, Lobito, Ciudad de Cabo, Louranco Marques, Beira, Mozambique. Uskoro prelazi na novi posao pa plovi iz Lisabona do brazilskog Santosa, tičući luke Funchal, Sao Vincente i Rio de Janeiro. Kako je Portugal u Drugom svjetskom ratu ostao neutralan, njegovi su brodovi slobodno plovili svim morima svijeta, pa je tako i SERPA PINTO povremeno poduzimao plovidbe prema Meksiku, New Yorku, Baltimoreu i Philadelphiji. Međutim Njemačke podmornice i brodovi američke i Kraljevske mornarice više puta su je zaustavljali usred Atlantika radi kontrole. 

NJEMAČKA PODMORNICA JE UMALO TORPEDIRALA

Dana 26. svibnja 1944. godine na svom putu iz Lisabona do luke Richmond u Philadelphiji, brod je u srednjem Atlantiku zaustavila njemačka podmornica U-541. Kapetan podmornice naredio je posadi i putnicima da napuste brod u čamcima za spašavanje i zatražio dopuštenje od Kriegsmarine stožera za torpediranje broda. Putnici i posada, osim kapetana koji je odlučio ostati na brodu bez obzira na odluku Njemačke, uredno su napustili brod u čamcima za spašavanje. Tamo su bili prisiljeni čekati cijelu noć dok je njemačka podmornica čekala odgovor na svoj zahtjev. Do zore je stigao odgovor od admirala Karla Dönitza, koji je odbio dopuštenje da potopi brod. Podmornica je tada napustila područje, a čamci za spašavanje s putnicima i posadom vratili su se na brod. 

Po završetku rata, SERPA PINTO ostaje stalno ploviti na svojoj već dobro uhodanoj južnoameričkoj pruzi do Santosa. Za vrijeme Olimpijskih igara u Helsinkiju bio je vezan u tamošnjoj luci i služio za smještaj portugalske olimpijske delegacije.

Dana 9. srpnja 1954. godine isplovila je iz Lisabona na svoje posljednje putovanje iz São Vicente za Rio de Janeiro i Santos. Nakon svog posljednjeg putovanja, SERPA PINTO ostala je usidrena u Lisabonu do 5. rujna 1954. godine, kada je otišla tegljena za Antwerpen u Belgiji, gdje je konačno u rezalištu brodova izrezana.