Zaplovio je kao konkurencija Austrijskom Lloydu i njegovim najboljim brodovima BARON GAUTSCH i PRINZ HOHENLOHE na dužobalnoj brzoj pruzi do Dubrovnika. Bio je dug 75 metara, imao je 1204 bruto tona, snagom stapnog parnog stroja trostruke ekspanzije od 2353 KW plovio je zavidnom brzinom od 16,5 čvorova, a na svojim je palubama mogao prevesti oko tisuću putnika.

VIŠEGRAD je bio najbolji brod kojeg je do tada vidjela istočna obala Jadrana. Zanimljivo je kako svoje ime nije dobio, kako mnogi misle, po istoimenom istočno bosanskom gradu na rijeci Drini nego po povijesnom mađarskom gradiću, rezidenciji srednjovjekovnih ugarskih vladara s dalekih obala Dunava. Nažalost, vrlo je brzo izbio Prvi svjetski rat i VIŠEGRAD je bio raspremljen u Novigradskom zaljevu zajedno s još 17 putničkih brodova Ugarsko-hrvatskog parobrodarskog društva. Tu ostaje cijeli rat gotovo neoštećen.  

O BRODU PISALI I DUBROVAČKI TJEDNICI

Po završetku rata i potpisanom versajskom mirovnom ugovoru, sva austrougarska flota je prešla u savezničku imovinu te tako i podijeljena uglavnom između Italije i novostvorene Kraljevine SHS. Na osnovu te podjele VIŠEGRAD je pripao Hrvatskom parobrodarskom društvu iz Rijeke koje je zbog financijskih teškoća bankrotiralo 1922. godine. S istom imovinom, ali sada bez naslijeđenih dugova, osnovano je novo društvo Jadranska plovidba d.d. u Sušaku koje mijenja sva mađarska i talijanska imena brodova i daje VIŠEGRADU za to vrijeme primjereno ime KARAGJORGJE. 

Dubrovački tjednici "Narodna svijest" u svom izdanju od 13. lipnja 1922. godine i "Dubrovnik" od 14. lipnja tom prigodom donose jednaku vijest kako je: "naše najjače parobrodarsko društvo Jadranska plovidba u četvrtak 8. lipnja na dan vjenčanja Nj. Vel. Kralja na svečani način promijenilo ime svog najljepšeg parobroda VIŠEGRAD, koji je usidren u našoj gruškoj luci, u slavno ime KARAGJORGJE. Svečanom činu prisustvovale su vojne i civilne vlasti, a ravnateljstvo Društva zastupao je g. Pero Banaz, koji je lijepim riječima istaknuo važnost našeg pomorstva i vrline naših pomoraca i vruće im zaželio, da po širokom svijetu zastupaju i raznose slavu našeg imena, naše zastave i dinastije Karagjorgjevića, pa je uz trokratni 'Živio Kralj!' završen ovaj čin, a u tom trenutku bio je otkriven novi naziv parobroda."

NEDOUMICE OKO IMENA

Brodovi Jadranske plovidbe održavaju brze dužobalne pruge iz Sušaka (predio Rijeke) do Dubrovnika, Metkovića i Kotora. Kao jedan od njenih najboljih brodova, od 1928. sukladno tada važećem pravopisu modificiranog imena KARADJORDJE se koristi i za kružna putovanja, pa su tako lokalne novine zabilježile da je za vrijeme Uskršnjih praznika 1933. godine brod KARADJORDJE poduzeo svoje prvo ovogodišnje kružno putovanje do Grčke, tičući važnija primorska mjesta na našoj obali, a među njima naravno i Dubrovnik.                                                                                                                                   U analima je pak ostalo zabilježeno kako je KARADJORDJE svoje prvo kružno putovanje poduzeo 1926. godine prema Krfu i Marseilleu.

Zanimljivo je napomenuti da je oko imena broda bilo dosta nedoumica jer su svi brodovi Jadranske plovidbe na desnom boku nosili ime broda pisano ćirilicom, a na lijevom latinicom. Tako je ćirilični natpis bio KARAĐORĐE, a latinični KARADJORDJE. I sam brodar je u svojim službenim i promidžbenim materijalima ustalio praksu korištenja oba oblika imena u latiničnoj upotrebi, što je dodatno stvaralo zbrku oko originalnog imena.

SUDARIO SE, ULETIO U MINSKO POLJE…

Brod je doživio nekoliko preinaka, posebno poslije sudara s talijanskim putničkim brodom FRANCESCO MOROSINI 12. srpnja 1930. godine u Pašmanskom kanalu, kada je nakon popravka u Tivtu ostao bez jednog od svoja dva originalna dimnjaka. 

KARADJORDJE je zajedno s parobrodom iste brodarske kompanije imena PRESTOLONASLEDNIK PETAR kod Zlarina 2. travnja 1941. godine naletio na minsko polje, kojeg je nespretno postavila vlastita ratna mornarica te su oba potonula na dubinu od 51 metra. Zapovjednici obaju brodova su u hotelskim sobama u Splitu prije davanja izjava o nesreći umoreni trovanjem (neki očevici su tvrdili kako su ubijeni hicima pištolja u glavu), tako da se prava istina o potonuću oba broda nije nikada doznala. Istraga je tako na vrijeme zataškana prije nego li je uopće i započela.

Vađenje brodova s ovako velikih dubina, započeto u lipnju 1951. godine i punih 11 godina nakon što su potonuli na morsko dno bio je na tadašnjem tehnološkom nivou veliki izazov i za daleko razvijenije pomorske zemlje od naše. Ronioci splitskog Brodospasa izvrsno su obavili posao njegova spašavanja do studenog 1952. godine, što nije ostalo nezapaženo u svjetskim pomorskim krugovima. Popravak u splitskom škveru je potrajao nešto dulje, a KARADJORDJE je u to vrijeme preimenovan u MORNAR, kompletno promijenio vanjski oblik koji ničim nije odavao kako se radi o istom brodu. Od izvornog trupa broda bilo je upotrebljivo samo nekih 40 metara, ali na sreću onih u kojima su se nalazili kotlovi i glavni pogonski stroj. Nova prova i krma su dograđeni u modernom stilu. Od tada ima 1322 bruto tona, dug je 81 metar, a na svojim je palubama mogao prevoziti do 1000 putnika od kojih 142 u kabinama.

SKONČALA U SPLITU

Zaplovio je u floti riječke Jadrolinije tek 27. ožujka 1955. godine pod imenom PROLETERKA. Plovila je na noćnoj dužobalnoj pruzi, ali od samog početka izvan sezone i na kružnim putovanjima Sredozemljem. Nije potrebno napomenuti kako su sva kružna putovanja ticala Dubrovnik kao njegovu nezaobilaznu luku. PROLETERKA se 10. prosinca 1969. godine nasukala na hrid Mišine jugozapadno od Murtera, a odsukana je tek 3. veljače 1970. godine kada se ustanovilo da je pretrpjela preveliku štetu. Kako se nije isplatio njen daljnji popravak, otegljena je u Sveti Kajo pored Splita gdje je do konca godine konačno izrezana u Brodospasovom rezalištu brodova.

Jadrolinija u domaćim brodogradilištima gradi nove brodove poznate kao "gradovi", "pjesnici", "3J" i drugi. Međutim PROLETERKA je ostala u lijepom sjećanju mnogih Dubrovčana kao njihova rijetka prometna veza s ostatkom svijeta. Bila je i jedan od prvih brodova kojima su se poslije Drugog svjetskog rata u naš Grad vratili putnici na kružnim putovanjima.