Rekordan broj snimki seksa stranaca ove godine u Dubrovniku zasjenio je još rekordniji broj snimljenih akata uriniranja i opijanja u staroj gradskoj jezgri. Oslobodili su se naši turisti, neki poput Australaca koji su u strogim karantenama bili mjesecima, godinu, dvije. 

Šupalj im je očito mjehur, ali ni mi nema gdje nismo šuplji. Najveća šupljina nam je na dva polja. To su financijska šupljina i šupljina na umu. U dvije godine pandemije skoro da nismo crkli od gladi, ali već smo zaboravili,  a to je ta druga šupljina, ona na mozgu, ono što smo tada shvatili. A shvatili smo da bi bez turizma i bilo kakvih  turista, kako onih s dobrim,  tako i onih s lošim mjehurom, bili već lagano u Irskoj, Njemačkoj, uglavnom kao pomoćna radna snaga, ono što su nama danas Nepalci. 

Njorgetala uvijek ima i s time se treba pomiriti, to je zapisano u našem DNA kodu, ali malo je previše ako stav "ništa ne valja po milom Bogu" prevlada kod većine jer to izaziva kataklizmu i sukobe. Previše je taksista, ajmo malo udariti po njima. Previše je turističkih autobusa, ajmo i po njima. Libertas koristi svoje autobuse u turizmu, ajmo ih prijaviti i raditi štetu Gradu. Ajmo udariti po turistima što zapišavaju Grad ko da su kučki,  a s druge strane imamo jako malo sanitarnih čvorova i javnih zahoda. 

Da bi nas gost poštovao, moramo poštovati i mi njega. Da bi bili poštovani kao poslodavci, moramo poštivati svoje radnike, moramo se naučiti kao zajednica poštivati cijelu radnu zajednicu u turizmu. I osim gradskog projekta "Respect the City",  moramo imati i "Respect the visitor". Moramo imati poštovanje prema svima, od samih građana Dubrovnika pa do naših radnika koji nam odsvukud dolaze raditi. Jedino tako možemo imati neku sinergiju koja vodi do sezone bez kaosa.

Turizam, ako nam je već primarna grana gospodarstva, ne smije biti istodobno i posao koji se "radi da se odradi". To mora biti način života, od rentijerstva do ugostiteljstva. Kvalitetan smještaj, dobra hrana i pristojan sugrađanin nadstandard su turizma u 21. stoljeću. More i plažu imaju svi, a mi imamo,  i to, i puno više od toga. Samo se trebamo stabilizirati, opustiti se i dati sve od sebe, i za sebe, ali i za onoga oko sebe. A to uključuje strpljenje i toleriranje.  Dok strpljivo čekamo obećanu brzu cestu, nadajući se da nećemo morati doživjeti Manolićeve godine da je stvarno i dočekamo, malo više toleriranja tog turizma od kojeg svi živimo, ne bi nam bilo naodmet. Ne može se j...., a da ne uđe.