U zadnje vrijeme oživio je Stradun, pa su se počela postavljati pitanja trebaju li djeca igrati nogomet ispred Sponze? No, to nije pravo pitanje. Ono glasi – gdje bi se djeca trebala igrati? Gdje bi se djeca od Mokošice pa sve do Belvederea mogla igrati, a da nisu na mreži? Da ne bi bilo zabune, ne mreži na golu, nego 4G mreži.

U posljednjih 30 godina svaki, doslovno svaki slobodan komadičak zemlje pretvorio se u građevinsku zonu. Frapantan je podatak da je od osamostaljenja Hrvatske stambeni fond u Dubrovniku, pazite sad ovo – udvostručen! Da, udvostručen je isključivo na štetu prostora gdje su se djeca nekad igrala. Samo oko moje zgrade u Sedam smrtnih grijeha nikle su još dvije i to na livadi gdje smo godinama igrali nogomet.

Tako je posvuda. Lokacije na kojima su nekoć djeca igrala sportove, žmurice, na frnja, pravila logore, pretvorena su u – apartmane! Znači stambeni fond od rata naovamo povećan je duplo, a koliko je u istom tom intervalu napravljeno novih igrališta? Vrlo lako je izbrojati. Ono na Hladnici i Glavici Babinog kuka plus sveti Mihajlo, iako su se na tom prostoru mališani oduvijek zabavljali. Znači u tri desetljeća napravljena su svega dva-tri nova igrališta s tim da je ovo na Hladnici pod koncesijom, pa djeca baš ne mogu dolaziti kada ih je volja. Upravo zbog raznih koncesija i nemogućnosti dolazaka na teren kada se djeci prohtije možemo slobodno kazati kako je igrališta u Dubrovniku u 21. stoljeću puno manje nego u 20.

Igralište na Pločama – sramota svih nas

Koliko društvo, u biti, zaboli za sport i rekreaciju najbolje pokazuje igralište na Pločama poviše Gimnazije. Godinama stoji zapušteno s ključem u bravi umjesto da je rekonstrukcija bila prioritet u raznoraznim proračunima. Kao da je riječ o obnovi nuklearne elektrane, a ne postavljanju novog sloja asfalta i par žičanih ograda. Nažalost, ako se ne trgnemo stvari će postati još gore. Igralište u Sedam smrtnih grijeha možda se vrati bivšim vlasnicima kojima je zemljište nacionalizirano u Jugoslaviji, a oni su već istaknuli da će tamo raditi zgrade. Podsjetimo, riječ je o igralištu na kojemu je ponikao Mario Hezonja, prvi Dubrovčanin u NBA.

Podhitno treba zabraniti svu daljnju gradnju u užem dijelu Dubrovnika, i na svim preostalim slobodnim mjestima graditi (dječja) igrališta. Ako nema mjesta za neko veće igralište onda postaviti sprave za vježbe snage. Evo sada iz glave mogu odmah reći nekoliko mjesta gdje bi se za pola milijuna kuna instant poboljšala kvaliteta života i mladih i starih. Park Gradac, Bogišićev park, zašto ih ne postaviti i na kojoj plaži? One predivne sprave za zgibove u Gospinom polju dođu oko 100 tisuća kuna.

Srđ je, umjesto smiješnog golfa, davno trebalo pretvoriti u sportsko-rekreacijsku zonu, napraviti gore dubrovački Jarun (naravno bez vode). Sreća da se u Gospinom polju stvari pomalo počinju micati s mjesta. Najavljena je gradnja nove sportske dvorane, a u Lapadu se planiraju natkriveni teniski tereni. Tragedija je što Dubrovnik teoretski može imati novog Đokovića, a on nigdje ne može trenirati dok lijeva kiša. Nijedan teniski teren, naime, nije natkriven.

Pješačko-biciklistička staza po Rijeci dubrovačkoj

Od Kantafiga do Mokošice (ili barem do Komolca) može se napraviti pješačka i biciklistička staza koja bi bila sjajna ne samo za rekreaciju, nego i za prometne probleme. Nadalje, trebalo bi se pravno boriti koliko se god može da se ne izgube teniski tereni na Babinom kuku nauštrb gradnje nekog novog hotela. Sport i rekreacija moraju biti prioritet društva, ograničenja su samo u našim glavama.

Na kraju krajeva, nije li Austrija imala teniske terene odmah do zidina? Nova igrališta mogu se graditi i u gradu, na bilo kojem slobodnom prostoru, zašto ne na Pustijerni koja je godinama zapuštena? Ima nešto prekrasno u spoju stare arhitekture i sportskih terena. Ono na Pelinama je godinama u izboru najljepših igrališta svijeta, a nije jedino koje u Hrvatskoj plijeni pozornost svjetske javnosti. Nogometno igralište u Trogiru nadomak kula je još jedan dokaz kako se sportska infrastruktura fenomenalno može uklopiti u srednjovjekovne građevine. Prekrasna su i ona u Imotskom, te na otoku Ugljanu.

Sve se može ako ima volje. Dovoljno je na malom prostoru napraviti jedan koš i ograditi ga (bravo za Solitudo!), pa će djeca igrati basketa i američkih. Mogu se diljem grada postaviti stolovi za teqball (stolni nogomet), naravno i za stolni tenis, napraviti male terene za nogotenis... Sjećam se prilikom posjeta engleskom Yorku da su stolovi za stolni tenis, nevjerojatno, ali istinito, bili postavljeni na glavnom gradskom trgu unutar povijesne jezgre koja slovi za možda i najljepšu na čitavom Otoku.

Da sve ovo imamo mogli bismo mirna srca rastjerati djecu ispred Sponze i crkve Svetog Vlaha, ali gdje da se sada igraju, molim vas lijepo?