Odmah da razjasnimo – nemam pojma gdje ide duša nakon smrti i ide li igdje. Ima li života poslije smrti i reinkarniraju li se duše? Postoje li raj i pakao, dimenzije veće svijesti? Ništa od toga ne znam. Da znam, bio bih guru, a vi biste bili moji sljedbenici.

Ono što znam jest da je nesretni mladić iz Laktaša zasigurno bolovao od depresije i(li) anksioznosti. Neće čovjek oduzeti sebi život bez da ga opsjedaju demoni u vlastitoj glavi (osim ako nije riječ o nekom kriminalcu koji počini suicid kako bi pobjegao pravdi). Demoni u ovom slučaju, kao i u milijunu drugih, je mentalna bolest. Užasna snimka bila je 'samo' okidač za samoubojstvo.

Upravo ta snimka dokazuje kako se ljudi odnose prema mentalno oboljelima. Naravno da radnik s pumpe koji ga je ispitivao nije mogao znati da Mladen boluje od depresije, ali s druge strane, nije mogao znati ni da ne boluje. Zato trebamo biti pažljivi jedni prema drugima, ne znamo što je u pozadini, svatko bije neku svoju bitku.

Depresija kao zajebancija

No za čovječanstvo depresija je još uvijek zajebancija. Prije neki dan slavni nogometaš Andres Iniesta, jedan od najboljih u povijesti, javno je rekao da se borio s depresijom. Ljudi su ga u komentarima šprdali. Ono kao kako Iniesta može biti depresivan kada je sve postigao u životu, ima milijune i može imati sve što poželi? Glupaci ne razumiju da zaboli depresiju serotonin ima li oboljeli para, žene, uspjeh, nekretnine, jahtu? To je isto kao da se netko zeza sa Steveom Jobsom. Kako jedan od najbogatijih ljudi na svijetu može imati rak?

Nažalost, i rak i depresija ubijaju, a žrtva može biti bilo tko, od vas samih, do vaših članova obitelji. Jedina je razlika što mentalna bolest ubija kroz samoubojstvo. Goran Bare je o depresiji napisao fenomenalan stih: „Kako da je ubijem, a da ne ubijem sebe?“ Znači čovjek ne počini samoubojstvo zato jer ne želi živjeti, nego upravo zato jer želi, ali mu depresija ne da. Ne želi se on riješiti života, nego bolesti. Nažalost, baš poput Bareta, ne zna kako ubiti depresiju, a da on ostane živ. Naposljetku, iscrpljen od teške bitke, puca depresiji u glavu, samo što, jebiga, ode i duša s njom.

A onda u taj teški, tragični kraj ulijeće Crkva koja objašnjava da duša čovjeka koji se ubio ide direkt u pakao. Eh, taj dio je zanimljiv za promotrit. Rekoh već, pojma nemam gdje duša nakon smrti ide ili ne ide, ali ako uzmemo u obzir učenje Katoličke Crkve odmah dolazimo do kontradiktornosti. Isus Krist čitavo svoje učenje bazira na ljubavi i oprostu - to su najveće božanske vrline - a onda isti taj Bog, po katoličkom učenju, nema ljubavi, razumijevanja i oprosta za dušu čovjeka koja je bolovala od teške depresije. Znači da, prema Crkvi, Bog od ljudi traži da nauče oprostit, a istovremeno ne oprašta nekome tko ništa nažao nije učinio drugome, nego jedino i isključivo samom sebi. Ubijte me, ali ja tu ništa ne razumijem. Mi moramo oprostit, a ako ne oprostimo – objašnjava nam grešni svećenik s oltara -  Bog neće oprostiti nama. Katolička logika govori da je ego u Boga veći nego u Cristiana Ronalda.

Začarani krug

No vratimo se mi na ovozemaljske teme. Meni je ludilo u čitavoj ovoj priči da je bolesni Mladen uopće tražio posao. Zašto osoba s mentalnim poteškoćama ne može imati pomoć države dok joj ne bude bolje? Ili ako joj na poslu nije dobro, da ode na bolovanje. Teoretski osoba koja boluje od depresije i(li) anksioznosti (da ne govorimo o težim mentalnim problemima) može ići na bolovanje, ali u praksi to znači da će je se poslodavac jedva čekat riješit, jer se prema njegovom stavu ne može pouzdati u nju.

Sve je to jedan začarani krug iz kojeg depresivna osoba ne vidi izlaz osim s konopom. Nije joj dobro, ali mora tražit posao, jer će umrijet od gladi. Tamo je zajebavaju kolege i poslodavci, smiju joj se zbog bolesti i podcjenjuju je, a ako ode na bolovanje isto kao da je potpisan otkaz. No nije samo problem s poslom kod depresivnih ljudi. To je bolest s tisuću lica. Netko može biti super uspješan – puna je Fujiyama takvih – sve probleme u životu lako rješava osim onog najvećeg – demona koji su uvijek tu.

-Samo mijena i depresija stalne jesu - rekao mi je jednom prilikom čovjek koji se desetljećima bori s demonima, pa je potom dodao – svašta sam postigao u životu, ali mene interesira samo jedan cilj, da stignem do smrti bez samoubojstva, jer ću inače ražalostit bližnje.

Koliko se ljudi još mora ubit da čovječanstvo prizna depresiju kao jebenu boleštinu? Nažalost proteći će još puno vode ispod mostova s kojih će se bacat – da je svijet briga za mentalne bolesti najbolje smo vidjeli kod korone. Korona-mjere su prouzročile nezapamćenu epidemiju depresije i anksioznosti, ali kada su se donosile nitko o tome nije vodio računa, iako je korona prema mentalnim bolestima dječja igra. Pokušajte danas riješiti psihologa u Zagrebu i shvatit ćete da je to nemoguća misija. Čak i ako imate novaca nećete uspjeti, jer su svi prebukirani. Koja tuga.

Nažalost, da je čovječanstvo na većem stupnju svijesti, psiholozi uopće ne bi trebali. Bolesni bi pričali s rodbinom, prijateljima, poznanicima, ali se ne usude, jer će ih ovi šprdati i umanjivati njihove tegobe (vidi samo primjer Inieste). Sve dok jedan dan ovima ne dosade demoni, pa ubiju i sebe i depresiju. A onda se svi u čudu pitaju:

-Pa kako, čovječe?

Pa kako si debil i ne možeš shvatiti da je depresija bolest, isto kao što ni Crkva ne može shvatiti da Bog oprašta. Čak i ako se netko ubije.