Većina poznavatelja putničkih brodova pod ovim imenom poznaju staru PARTIZANKU (drugu) koja je godinama poslije Drugog svjetskog rata redovito plovila iz Dubrovnika kao njena najbolja prometna veza prema sjeveru zemlje.                     

Međutim, malo se Dubrovčana sjeća prve, puno veće PARTIZANKE kupljene nakon Drugog svjetskog rata za prijevoz hrvatskih emigranata iz Sjeverne i Južne Amerike te Australije i Novog Zelanda u porušenu zemlju koja im je, kako je to tada izgledalo, po svemu obećavala nadasve svijetlu budućnost. Zajedno sa PARTIZANKOM i putničko - teretni parobrod RADNIK (5928 bruto tona) je plovio istim rutama, ali je obavio i nekoliko plovidbi prema Kanadi. 

PARTIZANKA je izgrađena pod imenom SHAWNEE 1927. u Newport News-u u Virginiji - USA. Bila je duga 120 metara, imala je 6209 bruto tona, a pored putnika mogla je prevesti i 600 tona tereta. Četiri parne turbine jačine 8500 KS su brodu preko dvije propele omogućavale brzinu od 20 čvorova. Dnevni je utrošak nafte bio 106 tona, a u tankovima je nosio ukupno 1356 tona nafte. Mogao je prihvatiti oko 700 putnika i to 70 u luksuznom, 380 u prvom, 50 u turističkom, te 170 u trećem razredu, a o njima se brinulo oko 200 članova posade.     

City of Lisbon

Po završetku Drugog svjetskog rata brod je prodan Portugalcima sa Azora, tvrtki Iberian Star Line koja mu daje ime CITY OF LISBON. Nakon sudara sa jednim teretnim brodom u Gibraltaru 1947. odlučeno je da se u Lisabonu popravi i odmah proda. Brzo je zapeo u oko kap. Teodoru Tijanu zaduženom od jugoslavenske Vlade da negdje u inozemstvu nabavi dovoljno veliki brod za prijevoz iseljenika povratnika u domovinu. Kap. Tijan ga je uz dosta neočekivanih obrata i problema uspio za 2,2 milijuna US dolara kupiti i Vladinom odlukom proslijediti Jugoslavenskoj linijskoj plovidbi (kasnije imenom Jugolinija). Novu posadu broda sačinjavalo je 195 probranih i provjerenih pomoraca, sve redom nekadašnjih pripadnika partizanskog pokreta. Za njih su se pekli bijeli kruh i kolači, hrana je bila dobra, a nije nedostajalo ni viskija. Bio je to vrhunski standard kojeg ostali naši pomorci u to vrijeme nisu mogli ni sanjati. Uz časnički kadar, o životu na brodu brigu je vodilo i 15 političkih komesara. PARTIZANKA je prevozila 750 putnika koji su na raspolaganju imali kino dvoranu, knjižnicu, čitaonicu, salone za ples, frizerski i pedikerski salon te brijačnicu. Prvo putovanje PARTIZANKA je obavila prema Australiji, a Dubrovnik je bila prva luka na povratku 18. veljače 1948., zatim Split i Rijeka. Brodom okićenim revolucionarnim parolama i slikama maršala je u grušku luku doputovalo preko 700 iseljenika. Pozdravni govor dobrodošlice je održala Anka Berus, ministrica financija NR Hrvatske, a na rivi ih je dočekala muzika i pjesma te rasplesani Konavljani i Konavoke u svojim tradicionalnim nošnjama. Tadašnji tisak je prenio da su "građani Dubrovnika i bliže okolice prekrili čitavu grušku obalu.

Ogromna masa naroda pozdravljala je braću i sestre što su došli iz tuđine da pomognu izgradnju svoje domovine. Na brodu se svim sredstvima stvarao dojam idile. Zato danas pomalo egzotičnim izgledaju aktivnosti putnika i posade na dugoj prekooceanskoj plovidbi, ali ih je ipak zanimljivo prenijeti iz kuta tadašnjih medija: " Za vrijeme putovanja postavljeno je nekoliko normi, poboljšan je radni efekt tako da je predloženo 7 putnika za udarnike, 29 za pohvaljene, a 14 za nagrade. Održana su radna savjetovanja, 9 kružoka i 5 stručnih tečajeva. Formiran je pjevački zbor od 25 članova, a dramski zbor je dao 2 priredbe. Šahovska sekcija je priredila turnir sa 30 igrača gdje je posada pobijedila putnike. U dobrovoljnom radu iseljenici su dali 9635 radnih sati, organizirali 9 čitalačkih grupa, 3 pjevačka zbora, tamburaški zbor, dramsku skupinu, analfabetski tečaj (za one koji ne znaju čitati i pisati), pionirsku grupu, fiskulturni aktiv i 25 predavanja".  

Očito su povratnici, onako prepuni entuzijazma i vjere u svijetlu budućnost, bili djelotvorniji od posade. Drugo je pitanje što su očekivali, a što ih je potom dočekalo na kopnu. Surova je stvarnost po dolasku u Jugoslaviju nagnala mnoge povratnike da se pokušaju ponovo vratiti tamo odakle su i došli, ali ih australske i brazilske imigracijske vlasti više nisu htjele primiti natrag. A kada su počela pristizati prva pisma u kojima su povratnici opisivali što ih je u domovini dočekalo, interesa za novim putovanjima je definitivno nestalo. U kasnijim plovidbama, u pomanjkanju domaćih, prevoze se i povratnici iz drugih zemalja, tako da je na četvrtoj plovidbi u grupi od 464 putnika bilo 67 Francuza, 115 Rusa te nekoliko Čeha, Slovaka, Bugara, Mađara i Albanaca. Kako je naivnih iseljenika svakim putovanjem bilo sve manje, RADNIK I PARTIZANKA plove sve rjeđe i sa sve manje putnika.

Partizanka postala prevelik teret

Vrlo je brzo PARTIZANKA postala prevelik teret za krhka leđa u ratu opustošene i siromašne zemlje te se nesretnog broda nekako trebalo riješiti. Nikada nije razjašnjen požar od 12. kolovoza 1949. na remontu broda u splitskom škveru i do danas je u zraku ostalo visjeti pitanje tužnog kraja najvećeg, nakon naših parobroda KRALJICE MARIJE i PRINCESE OLGE. I kako je god kupnja broda u svim državnim medijima pompozno najavljena isto tako je u tišini i bez riječi ispraćena u staro željezo. Nakon što je PARTIZANKA u brodogradilištu "Vicko Krstulović" tajanstveno izgorjela, trup broda je još neko vrijeme korišten kao teglenica. Tadašnje novine nisu niti jednom riječi objavile u studenom 1954. odlazak teglenice registrirane kao MA-101 u rezalište Sv. Kajo preko puta splitskog škvera, niti su obznanile da se zapravo radi o tužnom ostatku nekada doista impresivnog putničkog broda. Velo tajne obavijeno oko požara na dobro očuvanom i tek 22 godine starom brodu nije se podiglo sve do današnjih dana. Kako je svjedoka svakim danom sve manje, a oni ni do danas nisu obznanili pravu istinu, špekulacije o kraju PARTIZANKE ostale su u domeni nagađanja oko vjerojatno najveće namjerno, zbog velike premije osiguranja, izazvane nesreće u povijesti hrvatskog pomorstva.

Zanimljivu priču je Nevenu Jerkoviću ispričao ing. Branko Bon, glavni projektant hotela ORLANDO u Srebrenom, ali i hotela JADRAN u Tučepima. Hotel JADRAN su gradili njemački ratni zarobljenici u vrijeme kada u zemlji nije bilo ni osnovnih živežnih namirnica, a ni materijala za izgradnju luksuznih hotela. Tako je i izgradnja ovoga hotela kasnila jer nije bilo cijevi za vodovodne instalacije. Nakon požara na PARTIZANKI, sa broda su demontirane sve vodovodne i kanalizacijske cijevi te su iste ugrađene u hotel JADRAN. Tako je hotel mogao biti konačno dovršen, a njemački su zarobljenici za nagradu zbog dobro obavljenog posla ranije pušteni da se vrate svojim kućama. Iza 1991. hotel je ostao dugo devastiran, a u njemu su se još uvijek mjestimično mogle naći ugrađene cijevi i dijelovi odavno otpisane PARTIZANKE. Je li se te cijevi danas nalaze u hotelu nakon zadnje obnove nije mi poznato.  

Ovaj tekst je nastao mojim višegodišnjim istraživanjem kao i Nevena Jerkovića uz suradnju s našim iseljenicima iz Australije koji su na ovu temu izdali u Zagrebu knjigu. Hrvatska radio televizija je objavila dokumentarni film u dva nastavka s puno slika i filmskih uradaka, a koji pokazuju uglavnom život na brodu za vrijeme plovidbe, te kako su se povratnici osjećali u domovini nakon povratka.

SVA PUTOVANJA PARTIZANKE

Na prvo putovanje PARTIZANKA je krenula 12. prosinca 1947 iz Splita preko Malte za Australiju i Novi Zeland. Luka Gruž je bila prva luka na povratku u koju je uplovila 18. veljače 1948. godine, a slijedeće luke su bile Split i Rijeka. Na drugo putovanje sredinom ožujka 1948. plovi za Južnu Ameriku. Interes za ukrcaj na brodu i povratak u domovinu je bio iznad svih očekivanja te je u Buenos Airesu ukrcano 600 putnika, a u Montevideu još 400. Gužva pri ukrcaju je bila toliko kaotična da je i u jednoj i u drugoj luci morala intervenirati i lokalna policija. Treće i četvrto putovanje je obavljeno 1948. prema Južnoj Americi. Na peto putovanje u studenom 1948. brod je preko Malte zaplovio prema Australiji, a povratak u domovinu je bio krajem siječnja sljedeće godine. Šesto putovanje je bilo i posljednje na koje je krenula 3. ožujka 1949. iz Rijeke i Trsta za Fremantle i Sydney s povratkom u Rijeku 5. svibnja gdje je brod odmah raspremljen i upućen u Split na tobožnju rekonstrukciju. Koliko je u to vrijeme bilo zanimanje naših emigranata za povratkom u domovinu najbolje govori podatak da je u Rijeci iskrcano svega 5 putnika i 40 ovaca. Na svojih šest prekooceanskih emigrantskih putovanja PARTIZANKA je u zemlju vratila ukupno 2858 emigranata.