U prošlom tisućljeću, još dok sam bio mlad, cijene droge u Dubrovniku bile su općepoznate – za gram heroina trebalo je izdvojiti 400 kuna, speed je koštao 200, a tabletica ecstasyja 100. Jedino je cijena marihuane varirala ovisno je li albanski švercer dobro sakrio drogu u pretinac auta ili su mu je našli na graničnom prijelazu.

Gram kokaina pak iznosio je 500 kuna, ali njega je rijetko tko uzimao, jer nije bilo turista, a samim tim ni lake love. Bile su tri vrste konzumenata - pušači trave koji su je svakodnevno konzumirali (mogli ste ih prepoznati po overthinkingu i sklonostima teorijama zavjere), ovisnici o dopu (mogli ste ih skontati kao ljubitelje fast fooda, jer su uvijek žicali za sendvič), te vikend narkomani (mogli ste ih ubrati kao fitness zaljubljenike, a radili su isključivo jednu vježbu – gore-dole s vilicom), koji su bombone i amfetamine koristili kada bi odlazili na partyje, a ovi su krajem devedesetih bujali kao vlaga na sjevernom zidu kuće poslije sedam dana juga. Naravno na prijelazu milenija, tu su bili i dobri, stari alkoholičari koji su se za 100 kuna mogli izbiti iz cipela u bilo kojem lokalu u gradu, Bourbonu, pa čak i u Divinae Follie.

Onda je Osama bin Laden u rujnu 2001. godine zabio avione u američke nebodere, pa su se svjetske burze zaljuljale kao Pasara na tsunamiju. Kriza se prelila i u naše krajeve. Slobodna radna mjesta bila su rijetka kao vlaga na južnom zidu poslije sedam dana zvizdana, a turista je bilo kao jeftinih cijena u ljekarni. Za dobiti bilo kakav posao trebala ti je debela veza. Cijela obitelj morala je skinuti gaće ako su svog člana htjeli zaposliti, naprimjer, u Ljetnim igrama. Teška vremena koja su sve pogodila osim, jasno, cijena droge. One su i dalje bile iste – kokain 500 kuna, heroin 400, speed 200, a ecstasyju je čak cijena pala s trocifrene na dvocifrenu.

Dileri bez televizije

Potom dolaze bolje godine, riječ je o sredini prvog desetljeća novog milenija. Turisti se polako vraćaju, mladi Dubrovčani se po prvi put mogu zaposliti bez da imaju stranačku iskaznicu, rade po barovima i recepcijama hotela, a slobodno vrijeme koriste za izlaske. Naravno, da bi se opustili od dugog radnog dana, uzimaju drogu, kojoj je cijena i dalje ista.

Onda su aždaje s Wall Streeta u rujnu 2008. godine napuhane balone zabili u američke nekretnine, pa su se svjetske burze zaljuljale kao Nesta i Mihajlović dok ih Ronaldo vozi na bicikli. Velika svjetska ekonomska kriza prelila se i u naše krajeve. Slobodna radna mjesta bila su rijetka kao vlaga u časnih sestara poslije sedam dana intenzivne molitve. Brojke nezaposlenih bujale su kao Bujanec od hamburgera. Premijer Ivo Sanader govorio je da treba stegnut remen, a Severina je bauljala Lijepom našom noseći bedževe na kojima je pisao broj nezaposlenih. Za dobiti bilo kakav posao trebao ti je Božidar Kalmeta. Cijela obitelj morala je pušiti nekom guzonji, ako su svog člana htjeli zaposliti, naprimjer, u Pošti. Posla doslovno nigdje nije bilo, a cijene su svakodnevno rasle. Naravno, svega osim droge. I dalje dileri nisu palili televiziju i nisu imali pojma da cijene artikala luduju. Oni su i dalje živjeli u 20. stoljeću, što hoće reći: kokain 500, speed 200, ecstasy 100 i manje. Jedino što je bilo različito jest broj đankoza o heroinu, te su brojke počele opadati.

Potom dolaze sjajne godine, riječ je o sredini drugog desetljeća novog milenija. Razvila se tehnologija, pojavili su se niskotarifni letovi, AirBnB, ogroman broj turista dolazi u Hrvatsku, svaka šupa se iznajmljuje za 100 eura dnevno, cijene nekretnina penju se u nebo, brojni mladi Hrvati s obale i nasljedstvom od babe ne trebaju uopće raditi, jer imaju apartmane, po barovima i recepcijama hotela sada su zaposleni Trebinjci i Slavonci, na Ljetnim igrama Makedonci, a u Pošti čak i Filipinci – ukratko - život je povijesno najlagodniji, ali ništa nije crno-bijelo pa tako ni ovo – iako je zarada nikad lakša, cijene su nikad veće. Dobri stari alkoholičar koji nije imao sreću naslijediti apartmane od pokojnog đeda za onih 100 kuna ne može se sašiti ni ispred Tommyja, a kamoli u gradu, Uvali Lapad ili Revelinu. Ali ne treba očajavati, tu je droga po onim, sada već, legendarnim cijenama – kokain 500, heroin 400, speed 200. Kao što je davno rekla dobra naša Marija Antoaneta: „Ako nemate za pivu, šmrčite speed!“ Dileri, znači, ne da ne prate televiziju, nego nemaju ni portale na pametnim telefonima, pa ne znaju da je sve stostruko skočilo.

Nobelovka Marija Antoaneta

Onda su pijavice iz farmaceutske industrije u veljači 2020. godine zabili lockdown u planetarnu ekonomiju, a svjetske burze zaljuljale su se kao Jimi Hendrix i Janis Joplin na speedballu. Nitko ništa nije radio, svi su doslovno kisili u svoja četiri vlažna zida. Vlade su štampale novac kao da je riječ o novinama, inflacija je podivljala. Za kupiti bilo kakav proizvod trebao si u obitelji imati Johannesa Gutenberga da ti na svom tiskarskom stroju odštampa par tisuća eura. Svi su bili nezaposleni, uključujući nogometaše, pjevače, glumce… U međuvremenu, Vladimir Putin je od izolacije potpuno poludio, pa je napao Ukrajinu. Situacija se dodatno pogoršala, jer su sada počele rasti i cijene energenata. Plin, struja, nafta, kafa, pivo, nekretnine, građevinski materijal, voće, povrće, riba… -  sve je dvostruko poskupilo. Kruh čak i više nego duplo. Dobra stara Nobelovka za ekonomiju Marija Antoaneta je izjavila: „Ako nemate kruha, jedite MDMA!“ Jedino, doslovno jedino što cijenu nije promijenilo u ovoj bolesnoj inflaciji jest droga – pazite sad ovo – kokain 500, heroin 400, speed 200.

Jebo majku svoju, pa je li ovo moguće? Jesu li dileri u Dubrovniku i Hrvatskoj čuli za inflaciju? Kako je moguće da je jeftinije obrisati nos kokainom nego guzicu WC papirom? Ubijte me, ali ja ovo ne kontam.

Stoga, dragi roditelji, uopće nije ključno pitanje je li se vaše dijete drogira ili ne. Naravno da se drogira, jer za ništa drugo nema novaca. Kafići su im preskupi, ali lako da nije ni sve drugo. Evo recimo sport. Sat teniskog terena dođe 75 kuna plus loptice isto toliko. Znači za dva sata tenisa s novim lopticama treba potrošiti 225 kuna, i to ako se ništa ne popije u kafiću nakon meča. A cijena speeda legendarne dvije stoje i drži par ljudi cijelu noć, nekad i dvije.

Za desetak godina kruh će valjda koštati 200 kuna, kafa i piva u kafiću 300 kuna, jedino će cijene droge i dalje biti iste – kokain 500, heroin 400, speed 200. Sretni će biti oni roditelji čija se djeca budu drogirala.

-Blago ti se što imaš sina narkomana. Mi ćemo financijski propast, moj stariji igra tenis, a mlađi nogomet, i još poslije treninga odu pojest pizzu i popit Coca-colu zero!

NAPOMENA: Tekst je satira! Kako se god okrene, droga je zlo.