Tako je jedan burek postao razlog zbog kojeg većina Dalmacije ne podnosi jadnog Phila. Phila koji gotovo u ekstazi s ekrana višemilijunskom Netflixovom auditoriju praktički govori: „Dođite u Hrvatsku, ovdje vam je sve divno i krasno, romantično, ljudi su savršenstvo, hrana također (uključujući i splitski burek). Dođite ovdje radije nego u Italiju jer je sve ljepše i nećete toliko potrošiti“.

Ovakva reklama vrijedi milijune, no Splićani mu baš nikako ne mogu prijeći preko bureka kojeg, ne samo oni, nego i Zadrani, Šibenčani, pa i Dubrovčani jedu na mjesečnoj, ako ne i tjednoj bazi. Više od zelene menestre, više od dubrovačke rozate, više i od šporkih makarula koji se ovdje prave za Svetog Vlaha. Ako i tada. To je dovoljan razlog zbog kojeg se može reći – burek se toliko često i toliko dugo već jede u Hrvatskoj pa je burek hrvatski. Naravno kako nije izvorno hrvatski, ali se dovoljno često kupuje, spravlja, jede i prodaje da bi bio hrvatski. Znamo to dobro, na mjesečnoj, ako ne i tjednoj bazi. Ako ga već ne pravite, onda ga uzimate u 'Zlatnog zrna' kad ne stignete napraviti ručak, subotom nakon zabave ili vam ga kupuje dijete za marendu.

Sad bi ova konstatacija mogla strašno naljutiti Bosance jer je burek i 'njihov'. Mada, često zaboravljamo, nije izvorno njihov. Naime, burek je izvorno turski te se pod njihovim utjecajem kroz povijest širio na područja današnje Srbije, BiH, Crne Gore, pa i Hrvatske. Koliko je bilo koja podjela osim one na što se u nekom kraju jede i što se ne jede zapravo glupa, najbolje se vidi baš na primjeru bureka. U Turskoj tako možete naručiti burek od mesa, ali i, pazite sad, burek od sira, od zelja, od patate, od jabuka, pa čak i kivija ili jagoda! Turci, za koje se pretpostavlja kako je burek njihovo izvorno jelo, kažu kako on može biti s čim vam srce poželi, pa sva bosanska dociranja o bureku (s mesom) i piti (sa sirom), koji su ta jela samo preuzeli od Turaka jednako kao i Hrvati, padaju u vodu. Ali da. Burek se dovoljno ustalio u gastronomiji stanovnika koji žive na području BiH da ne bi bio i njihov.

Imaju Hrvati, Bošnjaci, pa i Turci 'svoju' musaku za koju se vjeruje kako je izvorno – grčka. I to je još jedan u nizu pokazatelja kako dobra hrana ne poznaje granice. Diljem cijelog Mediterana stanovnici spremaju jednaka ili gotovo jednaka jela koja nose različita imena. I sva su 'njihova tradicionalna jela'! Primjerice, diljem hrvatske obale, uključujući i Dubrovnik, ljeti se spravljaju polpete od tikvica. U grčkoj ih nude kao 'kolokitokeftedes', svoje tradicionalno jelo kojem dodaju grčki sir, a ustvari je isto ono što su godinama pravile naše mame i none, a danas spravljamo i mi. Talijani također te polpete od tikvica nude kao svoje tradicionalno nacionalno jelo. Isto je i s paprikama punjenima svime i svačim, koje se često uživaju i u našim kućanstvima. Grci će unutra dodati svoj sir pa će to biti 'grčko jelo', a Turci uz sir dodavaju orašaste plodove, pa je to onda 'njihova tradicija'.

Hrvati i Bošnjaci su preuzeli burek od Turaka jednako kao što su Dubrovčani preuzeli slavni crème brûlée od Francuza. Ili preciznije, crème caramel. To je francuska verzija dalmatinske rožate. Ili dubrovačke rozate, kad tom crème caramelu dodate nekoliko kapi likera od ruže. Pod utjecajem Francuza, ovdje je stiglo i ostalo ono što danas zovemo 'dubrovačkom rozatom', tradicionalnim kolačem našeg kraja. Jesu li Dubrovčani onda plagijatori koji su Francuzima ukrali njihovo tradicionalno jelo? Nisu. Crème caramel koji je u naravi isto ono što i dubrovačka rozata se samo ustalio na dubrovačkom području, ostao dovoljno dugo, pravio se dovoljno često i postao 'naš'. Baš kao što je burek u Split i posvuda po hrvatskim gradovima stigao i ostao. I mnoga druga jela po svijetu. Uostalom, teško je pogoditi je li crème brûlée odnosno njegova karamelizirana verzija uopće izvorna francuska poslastica jer ista postoji i u Španjolskoj i zove se flan.

Nisu ni Talijani 'izmislili' tjesteninu. Donio im je Marko Polo, Korčulanin. I to s Dalekog Istoka. Danas tako oni dociraju o pasti nama, koji također pravimo pastu. Pa i šporke makarule koji su tjestenina 'šporkana' toćem od mesa. Štoviše, stavljamo je i u kolače, recimo u stonsku tortu.

Istina je i kako je pizza talijanska. Ali ni ona nije 'izvorno' talijanska. Doputovala je u Italiju iz Palestine, a onda se tu dovoljno često pravila, prodavala, jela i uživala pa je postala dio talijanske svakodnevice i time gastronomije. Baš kao i burek u Hrvatskoj i BiH. Međutim, pizza je izvorno palestinska. Možda će neki kazati kako je tada više sličila na pitu nego današnju pizzu, ali ni uz taj argument pizza ne bi mogla postati izvorno talijanska. Naime, prvi su je u Europu donijeli stari Grci, pa tek onda Rimljani.

Svi ovi podaci čine jedan pravi 'bosanski lonac', no gastronomija je ponekad upravo to – nastaje pod utjecajem različitih naroda i kultura koji vole naglašavati različitosti, ali često imaju sličan ukus za hranu i slične gastro navike, posebno kad ih ne dijele velike udaljenosti. Ono što im se sviđa, uzmu i ostave sebi, uz eventualnu doradu ili prilagodbu. I onda to nešto, što su od nekog preuzeli, postaje njihovo. Jednako kao što su to preuzeli Bošnjaci od Turaka. Ili Hrvati. Ili Dubrovčani od Francuza, Grka, Talijana… A oni od tko zna koga.