Dubravka Šuica namješta kaubojski šešir pred ogledalom, a potom se zaputi prema osedlanom konju. Mustang se propne, ona ga majčinskim manevrom umiri, zatim ga zajaše. Kaska preko Straduna prema vratima od Pila, naravno, suton je, treba li to uopće spominjati? Prolazeći glavnom ulicom zagrize komad duhana, pa potom pljune (na) psa koji ju prati. Već je na Onofrijevoj fontani. Veže konja za špinu i provjeri je li joj revolver pun. Još jednom namjesti šešir i hrabro se uputi prema portunu. Nogom razvali vrata vadeći pištolj. Iz kuće se čuju krici prestravljene djece.

-Šerif Šuja je ovdje – netko se dere.

-Je li tko naoružan, ima li kakva napunjena vinčesterka? – vikne Dube dok jedan muškarac diže ruke u zrak.

Njega je tražila, on je glava kuće, Đuro se zove.

-Nemamo oružja – govori muškarac.

-Odlično – reče Šuja – ali nemate ni pameti. 

Opet zagrize duhan, pas krene bježati, ali Dube ga ipak škicne.

-Jesam li ja rekla da nekretninu morate prodati do kraja tjedna, ha, jesam li tako rekla? – upita šerifkinja.

-Da, tako ste rekli.

-Pa zašto je onda niste prodali?

-Zato jer mi ne želimo ići iz grada. Naši preci su živjeli ovdje, mi sad živimo, sutra će naša djeca. Ne želimo ni Lapad, ni Gruž, ni, ne daj Bože, Mokošicu ili Župu.

-Briga mene za vaše želje – reče Dubravka Šuica i uperi Đuru pištolj drito u lice – imate još dva sata da prodate nekretninu, inače ću se vratiti, pa ću koknuti i tebe, i tvoju obitelj, sluškinje, pse, mačke, krave, koze…, kao što sam do sada upucala i sve one koji su se oglušili na moju naredbu o prodaji svoje nekretnine strancima!

Kuku-lele

Ova mi je klintistvudovska scena pala napamet dok sam čitao kako će uskoro biti objavljeni rezultati popisa stanovništva stare gradske jezgre Dubrovnika. Još uvijek se ne zna točan broj, ali zato se zna da će biti znatno manje žitelja od zadnjeg popisa koji je proveden 2016. godine. Tada je unutar zidina živjelo 1557 stanovnika. Oni što su ostali kukuću i leleće kako će grad uskoro (p)ostati potpuno mrtav, jer je većina preostalih građana ionako u listopadu života. Kada oni pomru, u gradskim mirima neće više biti ni mačaka oko Pravoslavne crkve. Žale se na politiku koja je, prema njihovim zaključcima, dovela do izumiranja.

Vratimo se na početak priče, odnosno na devedesete i samostalnu nam Hrvatsku. Naši roditelji - kako da to kažem, a da ih ne uvrijedim? – bili su malo blentavi. Željeli su neovisnu državu i onu, kako se zove – demokraciju! Lijepi snovi, zaista, čovjek naime još nije smislio bolje političko uređenje. No problem u cijeloj priči bio je što naši roditelji mrtve veze nisu imali što je to uopće demokracija. To je kao da se ja sad zalažem za anarhiju, iako pojma nemam o čemu se tu radi. Nijedan tadašnji stanovnik Hrvatske poviše 30 godina ništa nije znao ni o demokraciji, ni o kapitalizmu, ni o privatnom vlasništvu. Baš ludo!

I onda, kada su se krvavom mukom, napokon izborili za tu, jel te, demokraciju, izvalili su se u fotelju da se malo odmore, a bogati stranci iskoristili su nepažnju, isukali su pare i počeli kupovati stanove i kuće. Posla jedva da je bilo, plaće su bile mizerne, ali zato su cijene nekretnina počele rasti. Stranci s dugogodišnjim iskustvom demokracije, za razliku od naših roditelja, znali su što slijedi. Vratit će se turizam, opet će se dobro živjet i sada treba kupovati nekretnine dok su još jeftine. Naše majke i očevi, iako evo sad imaju toliko željenu demokraciju, i dalje su u mentalitetu da će prostor za stanovanje njihovoj djeci omogućiti mrtvi Josip Broz Tito.

Šuica i ostala politika ništa nije kriva

Tamo negdje na prijelazu mileniju, u prvom mandatu Dubravke Šuice, tržište nekretnina je eruptiralo. Stranci su kupovali, a domaći su namirisali laku lovu. Prodali bi stan u gradu ili nekoj drugoj atraktivnoj lokaciji, pa u Mokošici ili Župi kupili dva, nekad i tri. Malo po malo, kako su cijene rasle, počeo je opadati broj stanovnika u gradu i bližoj okolici. I sada ključno pitanje – kako je politika za to kriva? Kada se ljudi žale ispada da je Šuica (a poslije Vlahušić i Franković) pištoljem tjerala ljude na prodaju nekretnina. Svjedočili smo svakakvim nebulozama u Šuičinom mandatu, ali raseljavanje stanovništva nije njen grijeh.

Dobro, sada kada smo to shvatili, koje je rješenje da se ovaj trend zaustavi? Nema ga. O svome tome je trebalo misliti onda, a ne danas. U to se vrijeme trebala žestoko ograničiti mogućnost strancima za kupovanje nekretnina, ali nažalost nitko onda od političara (pa nadalje) pojma nije imao o tržištu i kapitalizmu. Danas je tako nešto nemoguće zaustaviti, barem kada pričamo o Gradu Dubrovniku i državi Hrvatskoj. Mi smo članica EU i jedina odluka o stanovanju može se donijeti na razini Europe.

Ove probleme koje mi imamo u Dubrovniku – izumiranje života u centru i ogroman rast cijena nekretnina – ima bilo koji turistički grad u Europi i svijetu. Nigdje domaće stanovništvo, od New Yorka, preko Londona do Tel Aviva, ne može priuštiti nekretninu u centru. Ali zato mogu u nekoj stranoj državi gdje cijene još uvijek nisu toliko visoke. To je začarani krug iz kojeg nema izlaska.

Svojevremeno sam smatrao da je progresivno oporezivanje nekretnina dobro rješenje. Mali porez na jedan ili dva apartmana, a onda sve veći kako broj apartmana nekog vlasnika raste. U teoriji zvuči dobro, ali je u praksi situacija puno kompliciranija. Recimo neki stranac ima dvije nekretnine u gradu, a ostalih pet u Južnoj Africi. Kako njega oporezivat?

Nažalost, u ovoj globalizaciji u kojoj živimo puno je anomalija, a malo pravednosti. Stoga, kako bi to sjajno rekao Grunf, došlo je doba kada je bolje imati, nego ne imati. Grad smo izgubili, ali zato su brojni zaradili pare rasprodajom obiteljske baštine. Svakodnevnica nam je bezvezna, jer smo sve žrtvovali za laku zaradu, ali legendarni Ćiro Blažević ima sjajan savjet za sve one koji kukaju kako je grad mrtav.

-Kada god mi je teško u životu, samo se sjetim koliko para imam na računu!