Luđi je to paradoks čak i od Stockholmskog sindroma – gledajući materijalno stanje Dubrovčani nikad nisu živjeli bolje u svojoj povijesti, a s druge strane svakodnevnica im je nikad gora. Više je uzroka koji su doveli do nezadovoljstva.

TRČANJE ZA NOVCEM

Još samo jedan transfer, još samo jedan apartman, još samo jedna tura, još samo jedan… i ode ljeto, najbolji dio godine. Nekoć su se ljudi u srpnju i kolovozu družili po kupalištima, na ulicama, sa susjedstvom ispred kuća... Danas domaćeg čovjeka gotovo nigdje nećete sresti. Na Dančama ćete lakše vidjeti veliku bijelu psinu nego kandidate za nogomet i vaterpolo. U Šulića isto. Baš kao i na Bellveueu, Buži, Banjama... Jedino gdje još koliko toliko ima domaćeg štiha jest na Belvedereu.

Prije je u Divljoj ligi bilo pedeset, šezdeset ekipa, nema čovjeka koji nije bio dio neke vaterpolske momčadi. Vrhunska zezancija, a danas se jedva skupi dvadesetak timova i to pretežno starijih. Mladi nemaju vremena, eno ga za volanom Ubera, hita prema aerodromu, strpat će u džep 30 eura.

NEKRETNINE

Naravno veliki faktor u cijeloj priči su nekretnine. Cijena kvadrata novogradnje po Dubrovniku prešla je 5 tisuća eura. Nešto potpuno suludo. Što god radio u životu, bio doktor, inženjer, znanstvenik, odvjetnik, nikad nećeš imati za kupiti stan. Za svoju nekretninu u Dubrovniku mogu dovoljno zaraditi jedino ugostitelji, pomorci, kriminalci i Mario Hezonja. Drugi smrtnici mogu samo sanjati svoj krov nad glavom. Koliko god tukli sezonu, neće biti dovoljno.

Zbog ogromnog najma izgubili smo i lokalne kafane i birtije gdje su ljudi međusobno mogli zaprdivat. Svaki lokal okrenut je isključivo turistu, pa naši rijetko zalaze, jer im je skupo. Nema više mjesta gdje dođeš nenajavljen, pa tamo sretneš cijelu ekipu i osjećaš se kao u svom dnevnom boravku.

TEHNOLOGIJA

Još jedna bitna stavka u asocijalizaciji Dubrovčana je internet. Više ne moraš izlaziti iz svog doma čak ni da upoznaš osobu suprotnog spola. Šta će ti susret uživo kad imaš Tinder, Badoo i svakakva druga čudesa? Tu su sve moguće i nemoguće društvene mreže, Netflix, Spotify, sve udaljeno samo jednim klikom miša, čovjek 21. stoljeća skoro da nema nikakve potrebe napuštanja svoga doma osim po onaj ovisnički kruh iz Lidla. Ah, oprostite pogriješio sam. Ne mora ni po to, jer će mu ga donijeti Wolt ili Glovo.

Ako radi od kuće može proći i po nekoliko tjedana, a da ne vidi živa čovjeka. Ali što će mu živi čovjek kraj živog i zdravog Play Stationa? Pored svih tih društvenih mreža, moderni čovjek nikad nije bio otuđeniji. Smijali smo se Amerikancima kako ne znaju susjede, a nama se dogodilo isto.

I tako život prolazi, sve smo stariji i bliži grobu, a nemamo ljude oko sebe. Mislimo da nam za provesti se treba novaca, pa još trčimo kako bismo dovoljno zaradili da se napokon možemo opustiti. A onda dođe nekoliko entuzijasta, pokrenu Gradske ulične igre i dokažu nam da to nije istina.

GRADSKE ULIČNE IGRE

Gradske ulične igre su najbolja stvar koja se Dubrovniku dogodila u zadnjih 15 godina. Ljudi koji su to pokrenuli zaslužuju spomenik. Neću ih sad ovdje imenima nabrajat, jer ću sigurno nekoga izostavit, a to nikako ne bih volio. Oni znaju tko su. Ja im samo mogu čestitati na svemu. Žrtvovali su svoje slobodno vrijeme i vještine kako bi nam osvijestili ono što smo usput uspjeli zaboravit, a to je da je za vrhunsku zabavu dovoljna samo volja i otvoreno srce.

Davno u Dubrovniku nisam vidio toliko smijeha i zdrave zezancije. Ljudi svih godina, primanja i staleža međusobno su provodili popodneva u pozitivnoj vibri. Vidjeti nekoga šezdesetpetogodišnjaka kako u Parku Gradac kleči na koljenima pokušavajući škicnuti frnju, i pri tom ne skidajući osmijeh s lica je neprocjenjivo. Nevjerojatno je i s kolikom su ljubavlju fotografi radili slike i snimali videa. I to sve besplatno u vrijeme kada se sve živo naplaćuje.

Igrajući igre iz djetinjstva prizvan je onaj osjećaj bezbrižnosti kojeg smo odrastajući olako izgubili. Učili su nas da treba biti ozbiljan i odgovoran kada zađeš u neke godine. To jest istina, ali s druge strane, važno se i zezat, čuvat ono dijete u sebi koje se lako izgubi. A kada izgubimo taj dječji polet, život nam postane sranje koliko god imali.

Sve ovo što pišem su općepoznate floskule, pa opet nam se događa da neprekidno skrećemo s puta. Vrijeme brzo proleti, ako ne znamo na trenutak stati i uživati u momentu, ništa nema smisla. Puno toga je u ovom životu precijenjeno, ali smijeh nije. Treba ga čuvati, jer se lako izgubi u moru obaveza. Ako se ne smijemo, atrofiraju nam mišići za smijadu. A njih se ne može nabildati u teretani. Može jedino u opuštanciji, pozitivnoj energiji, otvorenom srcu.

Hvala organizatorima Gradskim uličnih igara što su nam zategli mišiće lica. Vidimo se dogodine!