Tome u prilog govore brojni klubovi, kafići, betule, žive muzike i uopće puno bogatiji noćni život nego što je to slučaj danas. Stariji će se sasvim jasno sjećati Bachusa, Tezeja, Egzodusa, Arsenala i ostalih kultnih mjesta od kojih su brojna bila smještena unutar zidina. Samo na Pilama je bilo pet živih muzika! Ispred kafića se sjedalo na skalinima i razgovaralo se, pjevalo i zabavljalo do dugo u noć. Ispred Breškovićevog Trubadura se sviralo na saksofonu i na trubi. Na Bunićevoj poljani kafići i muzika postojali su desecima godina, baš kao i danas. I tu su ljudi dolazili, razgovarali, smijali se, družili i pjevali.  

Živo je bilo i tijekom dana. Mladost se sastajala po dubrovačkim izlozima, udvaralo se, upoznavalo, pozdravljalo i družilo. Iza Roka i iza Gospe igrao se nogomet, uz smijeh i graju. Ako bi zatrebalo nešto za kuću, popravak cipela ili bijela tehnika, išlo se u Grad. Tu su bili postolari, urari, razni meštri od svega i svačega, mogle su se naći vite, pitura, bijela tehnika. U Grad se išlo u Atlas ili u Poreznu. Grad je bio središte noćnog i dnevnog života građana, sastanaka onih koji pripadaju lokalnoj zajednici. I Grad je bio svačiji, a ne samo od onih koji su u njemu živjeli, kao što je to uostalom i danas, mada se u javnosti više to tako često ne percipira. Ta rijeka ljudi koja se slijevala u Grad i žurila za obvezama, sastancima, druženjima, igranjem nogometa ili uživanjem u noćnom životu, sasvim sigurno je proizvodila puno, puno decibela i buke. Začudo, premda je unutar zidina tada živjelo više ljudi, premda je više građana žurilo u Grad gdje su provodili više vremena nego danas, premda su se djeca češće igrala na gradskim ulicama nego danas kad češće sjede doma za ekranima, premda je bilo više klubova i muzika na ulicama i trgovima, premda se, uz sve to, spavalo s otvorenim prozorima jer nije bilo klima, a i oni su uglavnom bili drveni, a ne PVC, na buku se tada nitko nije puno jedio. 

Danas je neko sasvim drugo vrijeme i danas je neka sasvim druga priča. Ponuda kafića i restorana u povijesnoj jezgri koja je u prvom redu usmjerena ka turistima, istisnula je dobrim dijelom taj lokalni život iz Grada pa je tamo sve manje radnji, butiga gotovo i nema, kao ni lokalnih betula. Svoje su učinili i pametni telefoni, kompjutori, društvene mreže i Internet. Dokolicu je sada puno lakše prikratiti doma, ne treba se nužno ići vanka za zabaviti se i ubiti vrijeme. Turistička kretanja i brutalan porast vrijednosti nekretnina u Gradu nagnao je neke njegove stanovnike da ih pretvore u apartmane ili prodaju pa za isti novac kupe puno više kvadrata izvan zidina, što je dovelo do egzodusa stanovnika iz Grada. U svemu tome, Dubrovčani su povukli tezu o zabrinjavajućem scenariju – što ako povijesna jezgra, lišena svih aktivnosti i dolazaka lokalaca unutar zidina, postane tek muzej?

No, Dubrovčani se ne daju. Ljeti najviše vole sjesti u Cele, Gradsku kavanu ili neki drugi kafić na koktel ili čašu vina. To je dobra vijest jer premda više nije žila kucavica dubrovačke svakodnevice, Grad se još nekako drži. Još je donekle mjesto okupljanja, izlazaka, druženja. Posljednja je to slamka spasa, no sad se i nju uništava, neoprezno i nesmotreno. Naime, u kafićima se muzika gasi u 11 i po' navečer i to je kraj zabave za sve one koji su tu došli popiti piće, a ne da im se u klubove. Sada po gradu patrolira inspekcija koja mjeri decibele muzike, pa ako se prekorači ta famozna brojka od 55, ugostiteljima se oduzima javna površina. Zbog 73 decibela, vlasnik Cele Tomislav Ivušić na sedam dana je ostao bez javne površine. I s pravom se onda pita - tko može sa sigurnošću tvrditi kako je 73 decibela proizvela muzika, a ne 200 ljudi  koji su tada sjedali na taracama i razgovarali? 

Jer, za usporedbu, obična ulična graja doseže razinu buke od 65 do 85 decibela. Klima uređaji proizvode buku od 45 decibela, što je za 10 manje od famoznih 55, koliko je sada dopušteno za muziku u kafićima. Normalnim, uobičajenim razgovorom se proizvodi od 45 do 60 decibela, dakle ponekad i nešto više od sadašnjeg ograničenja za muziku u kafićima. Inače, to je ograničenje bitno niže od, recimo, dječjeg plača kojim se proizvede od 70 do 80 decibela. 

Ako se normalnim i uobičajenim razgovorom na taraci kafića proizvede više od 55 decibela, a podaci govore kako je to moguće, onda bi ovu ekipu od 200-tinjak ljudi koji sjede na taracama ispred 'Cele' i okolnih kafića trebalo poslati doma, a među njima nisu sve stranci, jer ima i Dubrovčana. Kakva im se poruka šalje? Kako postoje skupine Dubrovčana kojima Grad malo više pripada nego njima? Kako se zabija zadnji čavao u lijes ikakvoj naznaci kako je prostor unutar zidina i njihovo mjesto druženja, zabave i izlazaka, pa i, zašto ne, zarade? Kako trebaju na 'Vojnović' ili u Uvalu, dok se ne pojave oni čiji je Lapad malo više nego što je njihov, pa i oni krenu polagati svoja prava na ono što je u suštini dubrovačko i od svih Dubrovčana? 

Ako je to ispravan put, onda treba biti dosljedan pa muziku u kafićima i uopće buku na gradskim ulicama ograničiti na maksimalnih 35 decibela. Naime, oni koji se u decibele razumiju, kažu kako je nakon te razine poremećeno spavanje. Tad će dio vječno ogorčenih stanovnika povijesne jezgre moći mirno spavati, a ostali će moći tek šaputati, jer šapat proizvodi od 30 do 40 decibela. Zabranit će se govor, razgovor, muzika, zabranit će se turistima da vuku kofere na točkićima, jer se dio građana buni i protiv te vrste 'buke' koja je valjda uobičajena u svakoj turističkoj destinaciji na ovom svijetu. Ugasit ćemo svjetla, spavati ili tiho šaputati. I tad ćemo barem sa sigurnošću znati – Grad više nije grad. Postao je muzej.