Blago se Dubrovniku koje probleme ima. Čitav svijet bori se s posljedicama korone te rata u Ukrajini, sa strepnjom gleda prema jeseni i daljnjem rastu cijena energenata, inflaciji kojoj se ne vidi kraj… Za to vrijeme na krajnjem jugu Hrvatske stanovnici se međusobno prepiru oko vjenčanja u crkvi svetog Vlaha – za jedne su cvjetni ukrasi na ulazu u hram teški kič kojeg se ne bi posramio ni Freddie Mercury iz osamdesetih godina, a za druge su vrhunska umjetnost koje se ne bi posramio ni Freddie Mercury iz sedamdesetih godina.

Svađanje oko svadbe u Svetog Vlaha samo je nastavak suludih tema kojima se zaokupljaju Dubrovčani još od kućice za mačketinu u Kneževom dvoru. Naime, gorući problem ovog ljeta u Gradu bila je 'golotinja' na Stradunu. Nekidan mi priča jedna vodička kako ju je zaskočio komunalni redar i strogim glasom upozorio da joj čovjek na turi ne smije biti gol do pasa. Zanimljivo, ta se situacija dogodila na onom istom mjestu – podno Dominikanskog samostana – gdje je Dubrovačka Republika izgradila zidić kako napaljeni muškići ne bi gledali gole članke žena koje skrušeno kroče skalinadom prema svetoj misi.

Ja nikako da shvatim u čemu je problem s golaćima do pasa i bikinijem. Ono, čovječe, vruće je, pa da bi umanjio posljedice zvizdana odbaciš svu nepotrebnu tkaninu. Čista logika je to, ali odjedanput se u jednadžbu ubacio onaj, kako se zove - moral. Golotinja, kaže dio građana, vrijeđa njihov moral. Šta je uopće taj moral?

Nudistička plaža na Palaceu

Prema definiciji moral je skup nepisanih pravila, narodnih običaja, navika i normi koji su prihvaćeni u životu neke zajednice. Moral određuje kako ljudsko djelovanje treba biti, a pripadnici zajednice prihvaćaju te principe kao dolične i podvrgavaju im se, na taj način regulirajući međuljudske odnose. Moralna pravila nisu apsolutno važeća, već se razlikuju i vremenski i prostorno.

Zanimljiva je ova definicija morala, pa je ponovimo još jednom – skup nepisanih pravila u životu neke zajednice. Vratimo se na trenutak u ono doba kiča pjevača Queena, netom prije Rata. U drugoj polovici osamdesetih godina kupao sam se na plaži Hotela Dubrovnik Palace. Bilo je slično kao i danas – lijepi hotel koji prati strukturu terena, a u dnu stjenovita plaža na kojoj je bazen. Jedina veća razlika između ondašnjeg i sadašnjeg hotela jest istočni dio plaže. Danas se tu nalazi VIP dio gdje se održavaju svadbe i razni drugi eventi, a u ono doba komunističkog mraka na tom se mjestu nalazila – nudistička plaža. Ej, nudistička plaža.

Kao mali prolazio bih tuda i gledao golaće kako se kupaju, sunčaju, šetaju... Dlakava spolovila muškaraca bi se klačila kao oni veliki otkucivači sekunda na starim satovima-kukavicama, a u busene Venerinih brežuljaka skrivale su se vjeverice bježeći od jakog sunca. Svi gosti Hotela Dubrovnik Palace iz svojih su soba imali čitavdnevni, direktan pogled na stotine kuraca i pičaka. Pitam ja vas, dragi ljudi, đe su bili komunalni redari?

Bolio ih pišo za moral

Nije ih bilo, jer se nitko nije sablažnjavao, svih je bolio goli pišo za onaj, kako se zove - moral? Čekaj sad, kako to, šta se pobogu događa s tim moralom, odnosno skupom nepisanih pravila u životu dubrovačke zajednice? Prije tridesetak godina posvuda su bile nudističke plaže, gola dupeta presijavala su se na suncu i nitko za njih nije mario, a sada postoje strogi zakoni u vezi golotinje koje provode još stroži komunalni redari. U samo tri desetljeća moral Dubrovčana prema istaknutoj ljudskoj koži promijenio se kao u Teheranu. Kako je to moguće?

Odgovor je i više nego lagan. Baš kao i u Iranu za promjenu morala zaslužna je religija. Katolička crkva uspjela je u tom kratkom vremenu pozatvarati nudističke plaže, obući ženama jednodijelne kostime, a muškarcima kupaće gaće od tri kvarta. Krajnji cilj je doći do vremena Dubrovačke Republike, ostaviti da se vidi jedino goli gležanj. Meni u toj priči s Katoličkom crkvom i golotinjom jedino nije jasno zašto Isusu na križu ne obuku kaput. Zašto Isus može svuda biti istaknut gol, a onaj mamurni Škot s Game of Thrones ture mora pokriti stomak?

Na kraju krajeva svačiji moral se drugačije vrijeđa. Ne znam što je s vašim, ali vam mogu kazati što vrijeđa moj. Mrzim kada ljudi, posebno žene, zimi hodaju u kaputima i vunenim kapama. Prvo, vunena kapa kao takva, izaziva mi depresiju. Gadi mi se zima, kiša, hladnoća, šiločina, kratki dani i sve te snježne radosti, pardon gadosti. Vrijeđaju mi moj moral, želju za životom. Kada vidim nekoga sa šalom i rukavicama, plače mi se.

A što se tiče morala, morala je vježbati

Drugo, kako za neku žensku tako obučenu uopće možeš znati da je zgodna (i obratno)? Potrošiš masu para i vremena na barenje, a kada napokon poskidaš sve te slojeve s nje, iznenadiš se kolika je njena ljubav prema rafiniranim ugljikohidratima i jednostavnim šećerima. Meni to, da prostite, vrijeđa moral i novčanik. Zato bih što se tiče morala – morala je vježbati i zdravo se hraniti, razumijete? – zabranio da se Stradunom nose džemperi, kaputi, šalovi, dolčevite, rukavice, kape… Može samo jedna normalna, pamučna majica dugih rukava… 

Vi lijepo nabacili tri, četiri sloja dugiša, a dođe komunalni redar i upozori da se skinete, jer ide kazna.

-Bura puše, smrznut ću se, gospodine.

-Gospođo, sve znam, ali vaš kaput vrijeđa moral našim sugrađanima, ljubiteljima ljeta. Ako vam je do kaputa, možete ga nositi u svoja četiri zida.

-Ali tamo grijem, što će mi?

-Pa i ljeti se tamo hladi, pa neki gradovi ne daju da se po njihovim ulicama skidaju goli do pasa. 

-Pa o čemu ovisi je li zabranjeno oblačenje ili skidanje odjeće?

-Ovisi o pranju. Pranju mozga!