Ovi nerealni, njima će za pet godina biti bolje ovo danas, stalno žive u prošlosti, dok sadašnjost i budućnost nepravedno i pesimistično pljuvaju do trenutka kada sadašnjost i budućnost postanu prošlost pa postane dobra. 

Tako evo, takvi dolaze ovih dana na svoje. Godinama su prizivali kao čežnju prometalo koje je krenulo prometovati Dubrovnikom 1910. godine, a koje je pod nizom nesretnih okolnosti ukinuto sedamdesetih godina nakon prometne nesreće na Pilama. Netko je tih godina, kada je sve bilo bolje, ukinuo tramvaj kojem je jedino zvono proizvodilo buku i zamijenio ga bučnim autobusima, zatvorenima, ali eto i bržima. Šine su se skinule, a legenda kaže da se je više stotina ljudi zaklelo kako nakon ukidanja tramvaja njihova noga neće kročiti u autobus Libertasa. Ne zato što ne vole autobus, nego zato što su odani tramvaju i iz protesta neće.

Autoindustrija se u bitnome promijenila od sedamdesetih naovamo. I goriva i autobusi na dizelska goriva su iz godine u godinu postajali sve više ekološki prihvatljivija, ali i dalje je 'prije bilo bolje'. Puki romantični travanj i dalje je bio zadnje čudo tehnike i sve što je dolazilo nije uspjelo romantične Dubrovčane, naravno i Dubrovkinje, osvojiti kao što je to napravila ljubav na prvi pogled, taj narančasti tramvaj. I ubio ih je nekolicinu u međuvremenu u parku u Pilama, ali u tom parku su se rađale brojne ljubavi, pa je i to ljubav.

Ovih dana gradom se vrzma autobus kojeg voze Libertasovi vozači na uobičajenim linijama. Moderan je, o ukusima se ne raspravlja, ali i lijep, tih je i uzgred električno pogonjen. Ne trebaju mu stupovi, žice, šine. U komolačkoj remizi se puni i po cijele dane baulja po Gradu sa strujom u akumulatorima. Ekološki je prihvatljiv, tih je i zanimljiv bar upola manje kao onaj iz 1910. godine. Cijelih 113 godina nam je trebalo kao čovječanstvu da u 2023. godini dođemo do pogona kojeg smo imali i na samom početku 20. stoljeća u Dubrovniku, drugdje i ranije. 

Osim što su vam stariji sugovornici govorili da je prije bilo sve bolje, a svi znate da je prije falilo kafe i ulja, a predsjednica vam je rekla da je bila jedna vrsta jogurta, nemojte zaboraviti niti da su vam govorili da je struja đavo. 

Oni romantici koji su još ostali živi, a da su se sedamdesetih vozili tramvajem bi stvarno trebali sada prekinuti bojkot prometnoga Libertas i barem se ovim električnim čudom bezbrižno i bez buke zaputiti iz Pila do Uvale ili obratno, da vide kako je prije bilo barem približno isto kao i danas. 

Da je struja đavo vjeruje i Mato Franković. Njemu računi za struju dolaze svaki mjesec na potpis pa on zna da je struja vrag pa je prestao vjerovati struji Elektroprivrede pa je napravio korak dalje. U Ulici kardinala Stepinca neki dan je osvanulo 13 stupova javne rasvjete na dionici od 500 metara pogonjenih na solare. Zamislite, po danu crpe struju iz bogom danog sunca, kako bi po noći svijetlile. Lijepo je znati kaka pomalo,  ali pažljiv,  dolaze na red neka druga vremena - vremena obnovljive energije, tihih električnih autobusa i vremena kada će naftni lobiji napokon postati irelevantni i nebitni, te svjesni da svoje trilijune dolara moraju uložiti u obnovljive izvore energije. Iskreno se nadam kako barem za ovaj gorući svjetski problem, osobno ja neću biti sugovornik nekome mlađemu, te mu uvjeren u ono što govorim, pričati onu staru mantru koju su i meni prodavali o tome kako je prije bilo bolje.