Baš sam jutros, nakon dugo vremena, pričao s urednikom. Hvali me, kaže da dobro njorgam. A, pošteno govoreći, nijesam bio siguran da će mi objavit njorganje o Pelješkom mostu. Iako je sve bilo istina! Ipak, bio je to euforičan dan, kad smo svi bili oduševljeni, kad su suze tekle u potocima. Ili, barem meni, gučula je cijeli dan bila u grlu, ne znam kako sam se suzi othrvao. Intanto, kad sam s urednikom razgovarao, kako sam i očekivao, dobio sam malu „fugu“ što sam vele hvalio kako se žene uređivuju, a da nisam nimalo njorg'o. Ali, fermo sam valjda na vrijeme, a i ono o semaforu je pomoglo. Blago i s poštovanjem (fala mu!) mi hoće reći da bi bilo dobro pisati o temama koje se sad, ljeti, čitaju. To mi hoće valjda rijet da bi trebalo pisati o turizmu? Nijesmo išli u detalje, ali tako mi se paralo. Razumijem ja i njega, valja novinarima podijeliti plaće a ako se ne bude čitalo, ništa od solada. Muka je to. A, ja sam skitalica, penzioner, baš me briga za proračun novine (ono što se nekad, a i danas na „trulom“ zapadu, zvalo: budžet). Valjda mi neće dat nogu u guzicu.

Poštujem ga, dobar je čovjek. Ne križa rečenice koje napišem, ne ispravlja mi tekstove, ne briše iz njih što portalu ne odgovara. Nije picajzla, iako može bit' napišem nešto što mu sponzorima nije drago pročitati. Nije „poduzetnik“, pravi je novinar.

Ali, da ne ispadnem „uvlakač“ (jeli se to tako sad kaže?) zbog ovih prije riječi, učinit ću mu despet i napisat ću članak o temi koja se sad, kad se skupljaju soldi od turista, baš ne čita. Nema „prođu“. Neću ljeti pisati o turizmu. O tome pametan čovjek misli i piše najesen kad se odradi cijela sezona i vide nova iskustva. Kad se podvuče crta.

A, đe mi je još tema o barci i tome načinu života. Neće turizam doći meni na red do Božića!

E, pa hajdemo. Sad, BAŠ SAD, kad su se sva novinarska pera istupila i sve društvene mreže „ispucale“ o kučkima sa Žarkovice i Anastaziji ili Anastazijama, treba napisati prilog i o tome. Jer, to su bića koja s nama žive stoljećima. Vole nas. Traže oni nas. Nas i samo malo naše pažnje i ljubavi. Nikakvu nam štetu ne činu. Samo korist. Ne zanimaju me afere, građevinska zemljišta na Žarkovici, napuštene mačke na Orsuli, zanima me ta njihova privrženost čovjeku. Ako smo ljudi u punom značenju te riječi? Biti čovjek, što je to? Po svim religijama i filozofijama, čovjek je biće koje voli ljude i druga bića u prirodi kojom su skupa okruženi. Pomažu jedni drugima, ako mogu. Humani su, i jedni i drugi!

'Ajdemo prvo od jednog pitanja: Zašto mi ljudi sebično mislimo da je Zemlja, kao planet, podređena samo nama, ljudima? Zašto bi mi bili „glavni“? Je li to zato, na primjer, jer imamo pri ruci neku šticu da imamo s čime biće iz životinjskog svijeta koje nam se približi „opandrčiti“ po glavi i ubiti ga? Je li se itko zapito zašto nam se to biće približilo? A, odgovor je tako jednostavan: jer i tome biću treba samo malo pažnje, da ga neko dotakne, da mu pokaže naklonost, da ga nahrani kad je gladan ili napoji kad je žedan. Zar vama nikad ne treba da vam se neko približi i takne vas, da se pomazi se s vama, da vam reče neku lijepu riječ? Ništa nisu drugačiji od nas.

Uvijek sam mislio, i dalje vjerujem u to, tko ne nahrani ili napoji napuštenu životinju, isto bi učinio i s nemoćnim čovjekom kojega vidi kako leži na putu ispred njega. Nema razlike. Ili si human ili nisi. Nema sredine! Onaj kojega tuđa bol ne boli, to je onaj nahvao.

Ali, za one kojima su sad, a i bit će zavazda, ove napisane riječi neshvatljive, imam samo jednu poruku: NE ČITAJTE. NE MIRITATE. Zato onima nazbilj pišem:

Kučak

Imam kučka!

Ovo mi je treći po redu. Prvoga sam dobio prije ovega zadnjega rata. Ma nijesam je dobio, uzeo sam je. Bila je to krasna, ali napuštena lovačka kujica, zovimo je PRVA, vesela, prekrasna. S toliko ljubavi me je gledala u oči. Svaki dan, po sto puta. Koliko god joj ljubavi dao, ona je vraćala stotinu puta više. I danas mi oči zasuze kad se sjetim kako me je gledala kad je, u agoniji, od srca, umirala. Koliko god kažu da kučak nema suzne žlijezde i da ne može plakat, ja bi se i danas zakleo da je plakala kad bi se iz te agonije par puta malo, zakratko, probudila i gledala me u oči. Kad je umrla, znam da mi je trebalo barem po ure plakanja na taraci da se vratim u kuću, da me tad još mala djeca ne vide tako očajnoga. Pokopali smo je kako i priliči članu familije.

Onda je došao ON, DRUGI, KRALJ, velik, lijep, moćan, miran. Kad je došao bio je mala beba koja me je, kad bi ja legao na tapit u tinelu, k'o fol grizao za vrat i režao, k'o da će me zaklati. Zaljubljen u tad našu malu djecu. Nije trpio da im se itko približi, ma ni mi, ako je mislio da ih mora štititi. Oni su bili „njegovi“. Toliko nježnosti prema djeci. K'o roditelj! Partio je od starosti. Više nije mogao na zadnje noge. Kad smo ga morali uspavati, to mi je jedan od težih dana u životu. I njega smo pokopali kako se ukopa član familije.

I, onda je došla ONA, TREĆA. Oštra, a blaga. S ljubavi u očima. I, k'o što je ON bio nježan prema mojoj djeci, tako je i ONA nježna prema unučadi. Samo slijep kod zdravih oči ne može viđet tu ljubav, tu posvećenost, to veselje što ih vidi, nestrpljenje kad joj prilaze, pocupkivanje na nogama, prišla bi im, a strah je da im ne naudi, tu neutaživu želju da ih lizne po faci pokazujući im koliko ih voli. Samo molim Boga da dugo i sretno poživi. Naša mala beba. Oprosti mi Bože, ali ne mogu drugo reći.

Mačke

E, pa da se mačke ne bi osjetile prikraćenima, i o njima ću par riječi.

Na jedan poseban način i one su privržene svojim ljudima. Kroz svoj, već dugi, život sam imao više mačaka nego kučaka. I, koliko god svaka mačka ima svoju osobnost, ipak je svim kućnim mačkama svojstven osjećaj pripadnosti svojoj ljudskoj familiji u kojoj žive, potrebom da se maze sa svojim ukućanima, željom za igrom raznim lopticama (najradije s onima od ping-pong-a) i krpenim lutkama. Baš se vidi kako im godi ljudska pažnja, kako vole djecu i igru s njima i konačno kako se dobro i sigurno osjećaju u svome domu, kako ne strahuju od svojih ljudi nego se tako rado izvale na leđa i puštaju da ih se češe po stomku. A, i mačkama i kučkima je to najveći znak koliko vam vjeruju i koliko se u svom domu osjećaju sigurne.

Samo kad se sjetim moga Ćića koji bi se uvukao u kuću kroz otvoreni prozor preko kupjerte i belvedera u šufitu đe mi je bila soba, pa u mene u postelju ispod krpatura. Pa bi na kušinu spavali skupa, glava i glava, do jutra.

Treba samo promatrati kako se kućna mačka ponaša kad izlazi iz kuće – na kućnom pragu zastane pa se osvrne na sve strane, a osobito pogledom pretraži nebo, valjda u strahu od kakve sove ili veće ptice, i tek onda izađe vanka. Nikad se u svojoj ljudskoj familiji ne osvrću i ne boje ničega premda im sama veličina ljudskog tijela izgleda, vjerojatno, zastrašujuće k'o što je čovjeku bilo u prošlosti kad bi sreo dinosaura.

I, onda se sjetim sjajne priče o jednom mačku koju mi je ispričao prijatelj koji je živio u Engleskoj u vrijeme kad je Tony Blair po prvi put uvjerljivo pobijedio na izborima (tamo neđe 1997. godine). Pitat ćete se kakve veze ima mačak i visoka politika, ali viđet ćete da ima. U Engleskoj, neđe od srednjeg vijeka, postoji institucija takozvanog „državnog mačka“. Svaki taj državni mačak se uvijek zove Geoffrey. Njegova je dužnost da živi u kući premijera i da se tamo pobrine da u premijerovoj kući ne bude pantagana ili drugih miša. Ta dužnost je uvedena u neka manje higijenska vremena kad je po kućama u Londonu bilo pantagana. Kako svaka prava država ne može dozvoliti sama sebi da premijer i njegova familija žive okruženi mišima, uveden je „državni mačak“. Dapače, premijer iz državnog proračuna (do danas) ima pravo na naknadu svih veterinarskih troškova i troškova hrane za državnog mačka i to je stotinama godina tako. Dunkve, vazda je u Downing Street-u broj 10 živio i lovio državni mačak Geoffrey. Kad bi krepao, bio bi izabran novi Geoffrey koji bi uselio premijeru doma.

Da se vratim na Blair-a. Kad je uselio u kuću u Downing Street-u nakon premoćne pobjede na izborima, postojali su razni stoljetni protokolarni običaji kad je trebao primiti pojedine delegacije u sebe doma, novinare i druge i netko je od tih gostiju primijetio da u kući nema tadašnjeg Geoffrey-a, pa je neki novinar priupitao premijera đe je Geoffrey. Na to je Blair odgovorio da mu žena ne voli mačke i da je radi toga od svoje plaće, o svom trošku, smjestio Geoffrey-a u najbolji i najskuplji hotel za mačke u Engleskoj, đe ima najbolju veterinarsku zaštitu, najbolju hranu, meki kušin, češljanje, igru itd.

To je izazvalo pobunu u javnosti. Ne samo među novinarima nego se cijela javnost pobunila. Postavljala su se neugodna pitanja premijeru, u smislu, „tko ste vi premijeru da ste se drznuli mijenjati višestoljetnu tradiciju?“. Skoro svaka novina, koja je držala do sebe, je preko cijele naslovne stranice objavila sliku Geoffrey-a uz ljutita pitanja „đe je Geoffrey?“ ili „vratite Geoffrey-a doma“ i slično.

I, kako je to normalno u svakoj pravoj (a ne pravnoj, kakva je naša) državi ispitivanje javnog mišljenja je utvrdilo da je, zbog jednog mačka, pobjednički ugled premijera po prvi put doživio značajan pad. Jer, nitko ne voli bahate političare koji se usuđuju mijenjati neke prastare običaje. Jer, tu si da služiš i poštuješ tradiciju. Nije nikoga bilo briga je li mu žena voli mačke ili ne.

Ovo bi možda bila jedna dosadna priča da nije epiloga. Nakon desetak dana, kad je nezadovoljstvo javnosti, zbog deložiranja Geoffrey-a, doseglo vrhunac, Tony Blair je pozvao neku TV ekipu u svoj stan, bila mu je tu i cijela familija, htio im je pokazati kuću u kojoj živi u Downing Streetu i usput u tinelu dat neki „pitki“ intervju. Malo radi, danas bi se reklo, marketinga i „popravljanja štete“. Sve bi to bilo nevažno da kamere nisu zabilježile za vrijeme intervjua da Cherry Blair (premijerova žena) sjedi na kauču, u skutu drži Geoffrey-a i mazi ga po glavi i po leđima. Pametnome dosta.

Samo se pitam hoće li u narednoj lokalnoj kampanji neka naša TV ekipa „uhitit“ ženu našega gradonačelnika kako sjedi na kauču i drži u skutu i mazi Anastaziju?

I, zato, ne bahatimo se. Nijesmo nikakva super bića, kučki i mačke su živjeli godinama uz nas i s nama i ne znači biti gospar ako se kučka ili mačku udre nogom, ili ih se pošalje u prihvatilište u Splitu ili Bog zna đe. Baš, kontra. Budite ljudi, dajte im jesti i pit, pogladite ih po glavi. Barem to ništa ne košta.

Jer, i ja i mnogi se još i danas sjećaju Muša i Hari-ja kad bi, u „balunu“ (doduše, više Hari nego Mušo), sjedali i ležali u kuneti ispred betule „Orlando“ na sred Straduna, a ljeti uveče u 9 ura (kako su samo znali koja je ura, kad počinje predstava?) bi se utrkivali koji će od njih prije doći na Puišku placu zgrabiti pečenu kokoš iz košica glumca Vinka Prizmića koji je bio vlasnik njih obojice, a glumio je u Dundu Maroju gazdu oštarije Alla Groseca i s tim košicem punim voća i povrća, a na vrhu pečenom kokoši, je reklamirao svoju oštariju. I, kad bi završila ta scena otvaranja predstave, stojeći tamo iza scene u Androvićevoj ulici, u tunelu, bilo je nezaboravno gledati ih obojicu kako čekaju 'ko će dobit taj, njima, jack-pot. Kakav Euro Jack-Pot?

Lijepa su nova vremena, ma ima nešto i u onome otprije. Ali, ljubav prema životinjama treba ostati. Zavazda.