Puno je čitatelja već primjetilo da imam jednu omiljenu temu koja me najlakše može infotat i navesti na njorganje, a to su naše kvrgave ceste i ponašanje onih koji njima često šlampavo upravljaju. Siguran sam, bit će još članaka o njima i o njihovom održavanju. Nijesam još ni zagrebo' alavija po toj temi.

Ali, imam ja još jednu, meni omiljenu, temu o kojoj sam se dosad sparenjavo pisat'. O zdravstvu! Znate kako je? Ja sam ipak stariji čovjek. Dosad sam bio dobroga zdravlja, ali svjestan sam da neće ni to bit dovijeka. A, ne bi volio da, kad dođe vrijeme da ću morat i ja u dotura u ruke jedan dan, da mi reču: „Aaa, jeste li vi onaj gospar Njorgalo što piše za Dubrovački dnevnik?“. E, onda bi odnio vrag šalu. Ma, ova dva slučaja ne mogu prešutat, pa kud puklo da puklo. Ne radi se o meni nego o dvojici prijatelja i njihovim iskustvima. Pa Vi dragi čitatelji prolegajte i prosudite sami.

Slučaj prvi

Ja pripadam, a već sam to puno puta naglasio, onoj starijoj generaciji. Nažalost. Radije bi bio mlad, ali „što je tu je“. Nema nazad. E, zato me malo više bole kosti, stisnula šijatika, ali mi sjećanje dokučiva puno godina unazad. Pa se još jako dobro sjećam kako nam je svima socijalizam bio napunio pipu, kako se svime upravljalo iz istoga mjesta i kako je sva pamet ovega svijeta bila na tome „mjestu“ i nikakva inicijativa nije bila dopuštena. Zaludu je velika većina građana zazivala slobodnu konkurenciju, kapitalizam, ali oni premudri na vlasti su sve najbolje znali. I, kad je konačno došo taj kapitalizam, pluralizam, svi smo prodisali. Ali, evo 30 i više godina nakon uvođenja neki već reže na novi sistem i još se nisu naviknuli.

Neki dan nam na onim jutarnjim penzionerskim kafama priča jedan od nas koji je došo vas infašan što mu se dogodilo. Popuzo se neko veče doma i udrio u ruku. Ništa za umrijet ma je ipak pošo na hitnu za posavjetovat' se. Dežurni ga je pogledo' i savjetovo da se ujutro javi u ambulantu u bolnicu. On je pito za radno vrijeme ambulante i kažu mu da dođe od devet ujutro do dvije ure iza objeda i da će ga siguro primit u to vrijeme. On se infoto jer ne dolazi u obzir da čeka možebit pet ura da ga doktor primi! Kaže da je cijeli život plaćo zdravstveno po najskupljoj tarifi, a i dopunsko jer da je imo vazda veliku plaću, a zdravstveno se plaćalo po postotku na plaću. I zato se ujutro naručio privatno koliko god da košta. Pitaju ga u privatnika u koju bi on uru volio doć. Nije čeko ni 5 minuta, altroke 5 ura. Samo što mu još kafu nijesu ponudili.

Međutim, pegula je. Nije pazio i nakon dan-dva, kako i ne vidi dobro, potputila mu se opet noga doma uza skale i to opet uveče i obnovio je ozljedu, samo malo ozbiljnije da je po noći moro na hitnu u bolnicu zbog bolova. Dežurni dotur ga pita je li radi slične stvari već bio u dotura i on mu kaže da jest i, riječ po riječ, kaže kako je bio u privatnika. Na to ga dežurni pita je li to platio. Kakvo je to pitanje? Je li on dotur ili poreznik? Je li se njega tiče je li i koliko naplatio njegov kolega privatnik ili ga se treba ticat kakvo je zdravstveno stanje bolesnika? Na kraju kaže da ga je potpuno izbacilo iz takta bezobrazno pitanje zašto onda nije usred noći otišo i probudio toga privatnog dotura nego budi dežurne u bolnici. 

Slušam tu priču prijatelja i da se ne radi o mirnom, trezvenom i vrlo odmjerenom čovjeku ne bi vjerovo. Ljudi moji, ovo je prešlo svaku mjeru. Ako postoji antagonizam ili ljubomora između „državnih“ dotura i privatnika neka se međusobno tuže, neka jedni druge prijavljuju Ministarstvu. Neka se međusobno pomlate. Ako im je mala plaća, neka štrajkaju. Neka poduzimaju mjere koje god smatraju primjerenima. Osim što se ne bi trebali iživljavat nad običnim svijetom u nevolji, u bolovima, u brizi za svoje zdravlje u što ubrajam i iživljavanje neradom i stvaranjem listi čekanja gdje ljudi neopravdano dugo u zabrinutosti čekaju da saznaju koju to boleštinu nose u sebi i kakva ih presuda sudbine čeka.

Ima doduše časnih iznimaka, ali uistinu iznimaka, koji nakon što ih čovjek sretne malo, ali lažno vrate nadu. Pitam prijatelja razmišlja li nešto poduzet' oko te neugodnosti što je doživio, a on kaže da neće ništa jer da je u penziji, da se radi visokog tlaka pazi od svakoga nerviranja, a da bi bilo kakva prijava sigurno značila neki postupak, davanje izjave, slušanje laži s druge strane. Da bi mu skočio tlak i da to ne želi, ali se slaže da bi ovaj dotični to mirito.

I, što na sve ovo reć?

Ko što sam maloprije napiso, na moju sreću, zasad, malo koristim usluge medicine tako da nemam razloga branit privatnike. Niko od njih nije mi u svojti niti mi je prijatelj, nemam interes. Ali ko „državnim“ doturima brani da i oni otvore privatno? Diplomu imaju, trebaju samo afitat prostor (ako nemaju svoj vlastiti), kupit opremu na kredit (ako nemaju vlastitu ušteđevinu), zaposlit medicinsku sestru, stavit tabelu na ulazna vrata i „pravac tržište“. Ovo je slobodna zemlja, mene niko ne prisiljava ko pacijenta da pođem u privatnika, mogu slobodno poć u bolnicu i čekat 5 ura da me primi „državni“ dotur. Ali me niko i ne smije prekorit što sam bio u privatnika, a osobito me niko ne smije pitat jesam li to platio odnosno virit mi u takujin.

Mogu reć da je dotur u ovom slučaju više sretan nego pametan što je naletio na moga prijatelja koji je popustljiv čovjek jer da je meni postavljo ovakva pitanja siguran sam da bi bio organiziran sastanak u šest očiju između njega, mene i Beroša.

Slučaj drugi

Na kraju iste te kafe iz prvog slučaja, kad smo se već pomalo počeli razilazit, dolazi još jedan prijatelj, sav uspjehan, oznojan, neće kafu nego hladne vode. Govori da je bio na kolodvoru viđet kad je ujutro prvi autobus za Split. Navodno u 3 i po ujutro.

Pitam ga što će u Splitu, a osobito tako rano. Govori da mora u bolnicu na Firule vadit krv, da mora učinjet neki nalaz za koji se krv mora vadit tamo, da se ne može izvadit krv u Gradu pa poslat u Split, a da se krv vadi do 9,30 ili 10 ura ujutro, pa mora poć ili dan prije pa prespat u Splitu ili poć prvim autobusom. Kako nema nikoga u Splitu, a spavanje mu neće Zdravstveno platit, to mu ne preostaje drugo nego autobus i to prvi ujutro da stigne tamo do kraja radnog vremena ambulante. Zaboga, koji patimenat. Pitam ga zašto ne ide autom. Kaže da više nema auto, prodo ga je, da nije više kapač vozit, a osobito toliku turu.

Mislim se kakav je to nalaz, kakvu to proceduru prolazi ta krv kad se ne može izvadit u Gradu pa poslat u Split. Ako je treba hladit bar danas ima pokretnih ručnih frižidera, ako je treba miješat da se pripravi serum to se može i čini se i u Gradu. Koji je to specijalni nalaz? S druge strane, putovat autobusom nije više za ljude naših godina. Neće autobus fermat kad tebi treba. Kad bi tebi trebalo protegnut noge, kad bi popio kafu ili čaj..... da ne spominjem druge potrebe. Ne govoreći ništa naglas, pada mi na pamet da je i moja nešto govorila da nije davno bila u Splitu i da bi pošla kupit nekakvu robu, sandale i te ludosti, pa mu predložim da ću ga ja odvesti autom, a da usput odvedemo i žene. Njima dvjema će to bit lijepi izlet, ispasti ćemo kavaliri, a on i ja ćemo poć da on izvadi krv, ja ću mu bit pri ruci, pa ćemo neđe na marendu. A, i ujutro će se pospat bar uru dulje. Njih dvije se dobro znaju i neće šnjuhat da moraju same u kupovinu. Ovako, ako ja pođem sam sa mojom morat ću ić za njom cijeli dan ko kučić i nosit sakete i govorit je li dobro kupila, je li joj dobro stoji vesta ili crevje. Insoma, kako se danas moderno kaže, win-win situacija. On, malo je reć, oduševljen. Kaže da mi ne može za života zahvalit ovu uslugu. I, kako sam ovo dobro smislio za žene.

I tako krenemo mi neki dan malo prije 5 ujutro, takoreć u zoru. Niđe nikoga po putu.

Moram malo na moju omiljenu temu, na ceste. Skrenuli na Stonsku obilaznicu. Sa strane još kamioni, bageri, radovi. Navodno je sve završeno. A od Prapratnog prema Pelješkom mostu već prožvakana tema ma se o njoj ne smije prestat pisat. Vidi se ispred sebe po 2-3 kilometra puta ali je puna crta, ispred nas kamion pun nekoga teškog građevinskog materijala, uzbrdica je i čovjek vozi koliko može, 60 km/h, preticat ga ne smiješ pa vozi za njim isto toliko. Van pameti. Sa druge strane ni kučka ni mačka, ali .... Ono što smo mostom uštedili vremenski jer ne čekamo na Neumskim granicama to smo punim crtama i regulacijom brzine na novoj cesti opet izgubili – „dobio na mostu, izgubio na ćupriji“ – nisu stari ljudi bili blesavi. Poviše Brijeste semafor? Naravno, crveno! Kad nam se upalilo zeleno krenem polako i vidim da je makinjom izderano oko sto metara takoreći novoga asfalta i spremno za asfaltiranje. A, nema tome asfaltu još niti godinu dana. Dugo je trajo. Ili nije valjo asfalt ili podloga? Baš komentiramo hoće li popodne, kad budemo prolazili nase u Grad bit asfaltirano. Ili će ovako stat' danima?

Hajdemo mi nase na medicinu. Dolazimo u Split, iskrcavamo žene pred nekom robnom kućom i nas dvojica pravac Firule i za divno čudo, nalazimo parking. Upućuju nas đe se vadi krv. Treba li Vam išta drugo reć nego da je 8 ura ujutro i da smo na redomatu pritisnuli tipku i aparat nam je izbacio papirić sa rednim brojem 293! Za majku Božju! Neće doć na red do podne! Ali, treba bit pošten pa reć da je osoblje izvrsno organizirano. Ko prvo – ima zaseban šalter za informacije na samom ulazu pa se ne može dogodit da se navodno „snalažljivi“, a u stvarnosti „bezobrazni“, proguraju pod izgovorom „oprostite, ja imam samo nešto pitat“ pa ga vidiš nakon dva minuta kako infašane ruke izlazi jer su mu već izvadili krv, a ti moj blesavi čekaj još 50 metara dok ne dođeš na red. Drugo, red čuvaju dvije medicinske sestre, a na kraju reda je prostorija đe valjda još deset sestara i tehničara vadi krv. Tako, kad dođeš i kad dobiješ tiket sa brojem i kad vidiš onaj red ispred tebe, dođe ti „mala snaga“, a u stvari relativno brzo sve riješiš.

E, kad smo sve riješili, onda nas dvojica lijepo na marendin u poljudsku marinu i malo šetnje i razgledavanje barki i brodica. Viđeli smo i lijepih ideja što bi se moglo učinit za male solde i na našim barkama. Samo, ko će više u ovo doba godine nać meštra? Sad su oni ko suho zlato i mislim da će te ideje bit više za ovu jesen i zimu pa da bude sve spravno za ono slijedeće ljeto. Ništa za ovo ljeto. Mislili smo malo i prošetat Rivom ma đe ćeš parkirat. Stisla vrućina, nije više za šetat. Govorimo, hajdemo na Zapadnu obalu ma ko će tamo nać mjesto za parkirat. A, bilo bi lijepo poć tamo jer je navodno nedavno na Matejuški otvoreno par lijepih konoba, ono na starinsku. Lijepo bi bilo štogod alavija marendat tamo, ali kasno je više, pokvarit ćemo objed, a onda će i one dvije šnjuhat kako smo mogli jesti bez njih dvije. I tako smo samo sjeli u Staroga mornara u hlad na dvije hladne bire.

I, kad smo se malo tu ohladili odlučimo poć po njih dvije i hajde kroz onu gužvu na drugi kraj grada i dobro smo učinili. Trebalo nam je tri kvarta od ure i onda opet nase u Villu Spizu. Restoran koji je nedavno otvorila kćer pokojnog Game (Gamulina), našega čuvenog kuhara čiju Hrvatsku kuharicu malo koja naša kuća nema. Tamo se jelovnik svaki dan piše rukom, tek kad se ujutro kuhari vrate iz spendze, i đe se kuha po receptima pokojnih baba. E, tamo nismo jeli nego smo blagovali. Kako ja nijesam nikakav kuharski kritičar, a kako i nemam što njorgat oko toga obroka, mogu samo reć da su me okusi vratili u djetinstvo, podsjetili me na pokojne babe i tetke.

Ipak u cijelome tome na koncu lijepome izletu, ipak osnovni razlog njorganju i dalje stoji. Mora li se u 21. stoljeću stanovnik jednoga grada, ko što je Dubrovnik, dizat u 3 ure ujutro, učinit 450 kilometara da bi izvadio krv? I to u vrijeme kad se isti taj grad hvali da u svojoj bolnici ima Odjel neurokirurgije, znači đe se mogu učinit najzahtjevnije operacije na mozgu? Pa jesmo li do tole došli? Ili se mora uhitit za takujin i natankat auto (ako ga ima), iznajmit apartman (ako ga ima okle platit), uzet dan godišnjeg (ako radi i ako mu ga šef odobri) i da pođe dan prije u Split i ko čeljade izvadi krv bez izgubljene noći i bez patimenta i, naravno, bez da mu iko nadoknadi sve te troškove osim autobusne karte do Splita i nase? Ili se mora dignut usred noći ko somnanbuo i u zoru, gladan i žedan (jer taki moraš doć vadit krv) vozit se do Splita za izvadit krv, pa onda kroz sve ove gužve, sve autobusom nase doma? A bi li slučajno neka reforma zdravstva mogla ove, u pravilu starije, ljude mogla poštedit ovoga patimenta. Ljudi planiraju let na Mars, valjda se može i za ovo smislit kakvo manje surovo rješenje?

E, a cukar na kraju. Onaj bokun puta poviše Brijeste su do predveče asfaltirali i piturali signalizaciju ali su semafore i sve znakove upozorenja ostavili sa strane razbacane i van puta sve nepometeno, a spoj staroga i novoga asfalta? Doduše, nema skalina da razbiješ auto ali kad pasaš preko spoja osjećaš se ko kad s barkom navegaš preko valova od mrtve morine. Ali o tom-potom. To je zasebna tema. O tome ćemo drugi put.