Još u pretprošlom prilogu sam, oponirajući uredniku, kazao da neću o turizmu nego tek kad završi sezona, kad se podvuče crta ove sezone. Rekoh i, evo, porekoh.



Štufalo me neki dan, a sam sam kriv. Već neko vrijeme ne gledam televiziju (osim sporta) jer sam primijetio da se zbog izgovorenoga na televiziji često samo snervam i skoči mi tlak. Jer, količina gluposti koje se na ekranu izgovore je tolika da to običan čovjek, koji misli svojom glavom i koji gleda oko sebe otvorenih oči, ne može probavit'.



Tako mi je neku večer televizija ostala slučajno upaljena i bile su vijesti. Prolazio sam pokraj televizije kad vidim našu nasmijanu ministricu turizma koja daje izjavu. Zastanem malo da čujem što nam to ima priopćit'. Ona nasmijana, zadovoljna, govori o izvrsnim rezultatima. Nije rekla, ali iz onoga što zovu body language bi se jasno moglo očitat k'o da sebe samu smatra najzaslužnijom za ovogodišnji uspjeh sezone. Bože mi oprosti, ko da je sama skuhala sve obroke gostima, svojim rukama utijala i zamijenila lincune na svim posteljama u Hrvatskoj, sama bila vodič svim gostima po svim gradovima. I onda, naravno ko posljedica takvog stava, dolazi i njeno stručno mišljenje što bi sad Hrvatska trebala napravit i promijenit da rezultati budu još bolji, „puta deset“ u odnosu na današnje. I, što nam je to stručno rekla? U suštini, da Hrvatskoj treba više hotela, a manje privatnog smještaja. I, onda „spasonosno“ rješenje – ponovo kategorizirat privatni smještaj, naravno restriktivno, a što bi drugo državni dužnosnik ili činovnik uopće drugo i mogo' predložit osim restrikcija, zabrana, postroženja i slično? Jer, svaki birokrat – ako stalno nečim ne prijeti – prestaje bit' moćan, a taj ego nikako ne treba povrijedit toj gospodi.



Već se neko vrijeme ta ista ideja stidljivo provlači kroz medije, a evo ovih dana je to konačno prevaljeno preko usta i aktualne ministrice turizma. I na HRT-u i u Poslovnom dnevniku.



Razuman čovjek, koji neutralno gleda i analizira, iz takve izjave bi mog'o samo shvatit' kako je postojeće stanje kapaciteta u Hrvatskoj potpuno pogrešno. Privatna inicijativa je, kako izgleda, „smrt“ hrvatskog turizma, to se državi ne isplati. Hoteli! Hoteli su naš spas! Pa, ako je to tako, onda je ovo pravo mjesto za gospođu ministricu upitat' od čega je država živjela sve ove godine? Đe su sad sve one političarske žalopojke koje smo opetovano slušali svake godine: „što ćemo ako ne uspije turistička sezona?“, „krepat ćemo od gladi“, „ako turizam propadne trebat će se zadužit k'o Grčka da nam unuci neće vratit dugove“ i slično. Kako to da je cijeli taj privatni smještaj bio „spasitelj“ sve ove godine, a sad ga treba skresat' do „kosti“?



Pri tome, slušajući takvu floskulu, čovjek bi očekivo' čut' bar par rečenica razumnog obrazloženja zašto bi državi bilo bolje kad bi bila prekrivena hotelima i kad bi se cijeli privatni smještaj zatvorio. Ali, „uzalud Vam trud svirači“! Nema nikakvog obrazloženja. Ni riječi! To mi zvuči po onoj iz 1945.: „Naprijed drugovi!“ ili „ne propituje se stav Partije, nego se provodi!“.



Pa, hajdemo po redu.



Prvo vlasnički. Tko su stvarni vlasnici hotela, a tko privatnog smještaja? S časnim izuzecima, vlasnici hotela su stranci, a vlasnici privatnog smještaja su hrvatski državljani. Oni koji se svakodnevno odriču od svoga komoda, koji rade dva posla i koji se bore da svojoj familji steknu neka sredstva da normalno prežive (zar neko misli da se od naših penzija može normalno živjet'?), da školuju djecu, da ne voze auto staro dvadeset-trideset godina, da vrate kredite, da ..... Pa se postavlja pitanje, zašto ministrica planira protežirati strance u odnosu na naše državljane? Ne radi se ođe o zauzimanju za veću kvalitetu usluge jer je Hrvatska ionako hit već puno godina, pa čak i u pandemijskim. Znači, nije problem kvaliteta i zadovoljstvo gostiju! Zašto se želi pogodovat' krupnom kapitalu? A, s druge strane, probleme svjesno i ciljano stvarat „malome“ čovjeku koji se bori za egzistenciju?



Drugo, po uvjetima poslovanja. Ministrica sad već najavljuje da će se promijenit' uvjeti u privatnom smještaju. Ali, pri tome ne navodi niti jedan primjer, prijedlog, ideju, što će se to promijenit'. Kundurujući (jer što bi drugo penzioner radio) sam sazno' da već sad ima boljih apartmana u privatnom smještaju koji su već „prodali“ veliki postotak sezone 2023.g. Hoće li ministrica promijenit neke osnovne uvjete poslovanja za par mjeseci, kad su vlasnici apartmana već, pretpostavljajući da se neće ništa mijenjati, prodali dobar dio 2023.g. po uvjetima iz ove godine? Hoće li to dovesti do gubitaka kod vlasnika privatnog smještaja? A, što je to nju briga? Neka se snalaze kako znaju i umiju. Neka dogodine „progutaju“ gubitak ako treba. To nije njezin poso'. Ne, nego moga pokojnog ćaće!



Treće, zašto se gosti odlučuju, bez razmišljanja i masovno, na privatni smještaj a ne na hotele. Gospođo ministrice, zato što danas postoje platforme za prodaju gdje turisti slobodno i bez državne cenzure, ocjenjuju usluge, pa se svi potencijalni gosti mogu prilično sigurno pouzdat' u tisuće komentara prethodnih gostiju i s popriličnom sigurnošću i bez rizika rezervirati boravak. Pogledajte malo ocjene gostiju u privatnom smještaju pa ih usporedite s onima iz hotela. Dostupne su Vam na svim prodajnim platformama na internetu. Osim časnih izuzetaka, svaki hotel „sanja“ da ima prosječnu ocjenu kao privatni smještaj, ali je ne može dohvatit'. Govori li to nešto o kvaliteti usluge u privatnom smještaju? Ili ni to nije dovoljno? Je li Vi to znate bolje od samog gosta (koji sam ocjenjuje) je li bio zadovoljan ili nije?



Ja prosječno putujem, ni puno ni malo. I, uvijek, baš uvijek, se odlučujem na privatni smještaj. Zašto? Zato što pratim ocjene drugih gostiju, zato što me domaćica ili domaćin dočekaju toliko srdačno da mi je skoro neugodno, k'o da sam im najbliži prijatelj. Zato što mi ostave prepun frižider, iz kojega ja doduše nikad ništa ne uzmem, ali mi se sviđa gesta. Zato što ništa nije problem, što god zamolim dobijem u roku „keks“. Što su domaćini fleksibilni, što mi čestitaju Božić i Novu Godinu. Što me pamte po imenu i prezimenu nakon par godina, što ništa ne „otaljavaju“ nego sve srdačno odrade. Konačno, što mi stave na raspolaganje, za iste solde, stan od 70-80 kvadrata, s dvije banje, mukte parkingom i slično, za koje solde bi u hotelu dobio sobu od petn'estak kvadrata, s jednom banjom i mini barom u kojemu mala piva košta 30-40 kuna.



Jednostavno, količina i kvaliteta usluge u privatnom smještaju je neusporedivo bolja nego u većini hotela. I to ne zato što se osoblje hotela ne trudi, nego se jednostavno radi o masovnom smještaju u kojemu niti jedan recepcioner ne može i nema kad pružit sve to gostima.



Recite mi u kojemu to hotelu možete doć' za šank i sam natočiti sok ili neko piće – BESPLATNO. U kojem to hotelu mogu dobit pjat hladnih smokava iz frižidera? Ili šipak ili naranču iz vlasnikovog đardina?



I onda bi se naši mudraci sjetili ukinut to što valja ili reducirat na minimum, a u korist hotela stranog vlasnika. A, stara je izreka „bliža je majica od košulje“ i uvijek će mi bit draže da zaradi domaći čovjek nego neko sa strane. A, osobito što dobijem puno bolju i srdačniju uslugu.



U kojem ja to hotelu mogu dobit „porciju razgovora“ sa šefom recepcije? E, a u privatnom smještaju mogu. S kojim ja to hotelskim recepcionerom mogu zajedno pogledat nogometnu utakmicu? E, sa mojim privatnim domaćinom mogu. I još možemo zamezit nešto skupa.



Nemojte podcijenjivat' privatni smještaj. Gost u Hrvatsku, ili bilo đe drugo u svijetu, nije došo' (samo) da vidi neki muzej ili odsluša koncert, došo' je da upozna ljude i osjeti pravi život i bilo' naroda u zemlji u koju dolazi. Da upozna lokalni svijet, da čuje nešto o navikama domaćih ljudi, da čuje neku staru izreku, običaj. Onda putovanje ima smisla. Pa, većina ljudi ne putuje da vidi zgrade, mogu to i na internetu i to puno detaljnije i s više informacija.



Ako ste me uopće razumjeli o čemu govorim. Jer, o ovim temama bi jedini trebali razgovarat' oni ljudi koji su vlastite solde uložili i učili o tome poslu. Ako treba i na svojim pogreškama.



Znam, vama bi bilo lakše, da postoje samo hoteli, pa onda organizirate udrugu direktora hotela, pa ih tamo – par puta godišnje – „usmjerite“ što je Vama osobno poželjno a što nije.



Na kraju, radna snaga! Hoteli sve više zapošljavaju strance. Ne zato što u nas nema radne snage nego zato jer su ti stranci spremni radit za crkavicu jer je i ta crkavica dovoljna da prehrane familju u domicilnoj državi. Time, htjeli to ili ne, potiskivate domaće državljane prema „trulom“ zapadu i tamošnjoj većoj plaći. Ako nije tako zašto se onda odobrava radnih dozvola koliko god ih se traži, vlasniku se omogućuje da takvim radnicima daje male plaće i time poveća svoj profit, a naši radnici mogu „put pod noge“. A, strani vlasnik može slobodno „trljat“ ruke i veselit se dodatnom profitu kojega je ostvario radi crkavice koju daje tim radnicima, a kojega će bez ikakvog poreza iznijet' iz Hrvatske i odnijet' ga u svoju državu.



Jednom je jedan pametan čovjek, kad je htio plastično opisat što to znači imati strane banke (ili vlasnike) u našoj domovini, rekao da sve one rade s ogromnim profitom i, po završnom računu, slobodno i bez bilo kakvog poreza iznesu par milijardi kuna ili čak i EUR-a iz Hrvatske. Pa tako svake godine. Usporedio je to s ljudskim tijelom pa je kazao da je to slično kao da čovjeku ispumpate litru krvi, pa kad mu je organizam za godinu dana nadoknadi, opet mu istočite litru, pa tako stalno.



Točno je da se po propisima EU neke stvari ne mogu zabraniti, jer smo na takva pravila pristali, ali ne bi trebali poticati štetne pojave da se protežiraju stranci, a „guši“ domaći svijet. Zašto se to radi? Dugujete odgovor na ova pitanja, a ne samo despotsku neobrazloženu najavu da će se stvari pooštrit'. A kome ćete to pooštrit? Domaćem svijetu. Do sad smo dobili samo tu prijeteću najavu umjesto da pružite podršku iznajmljivačima i založite se za povećanje limita zarade sa 300.000 kuna naviše zbog dvadesetak posto inflacije u zadnjih 5-6 godina. A, maksimalni limit zarade se za to vrijeme nije povećavao?



Evo jednoga primjera kako se ponaša nacionalno odgovorna država. U Engleskoj, nadležno ministarstvo za useljeništvo i radne dozvole uvelo je prije barem 20 godina pravilo da se u Engleskoj može dobit radna dozvola samo ako prethodno položite ispit poznavanja engleskog jezika, te – iznenadit ćete se – poznavanja ustavnog uređenja i osnove pravnog poretka u Engleskoj i Velikoj Britaniji. I, njihovu Vladu je baš briga ima li dovoljno radne snage. Nacionalni interes je iznad toga. A kod nas? Brojni stranci koji rade u nas ne bi znali na globusu pokazat' đe je Hrvatska, a sam sam svjedok da u jednoj butizi u nas rade prodavači koji ne znaju ni riječi našega jezika nego s kupcima, ođe, u Hrvatskoj (!), mogu komunicirat' samo na „broken“ engleskom. I to je „broken“ s njihove strane, a ne sa strane kupaca.



Zato krug treba okrenuti naopako. Neka vlasnici daju (makar pod pritiskom sindikata ili odlukom Vlade o minimalnoj plaći, zašto ne?) normalne plaće pa će domaći svijet rado prihvatit' pos'o doma a neće se potucat' po svijetu od nemila do nedraga, pa će cijene naravno porasti, pa takve cijene neće moći plaćat' svi gosti i, k'o rezultat imat ćemo „bolje“ goste (kakvi se već godinama zagovaraju).



Nema strategije, nema plana, nema spremnosti da se prisili poslodavce da malo smanje apetite na prihodovnoj strani pa će i radnicima iz Grada i gostima i cijeloj destinaciji bit' bolje. Možda ne odma' ma kroz godinu-dvije sigurno.



A, najsmješnije mi je bilo pročitat da je ministrica navodno protiv rentijerstva. Iako niđe nije obrazložen taj pojam mogu samo pretpostavit da se pri tome misli na one koji iznajme apartman od vlasnika pa ga onda afitavaju dalje. I u čemu je tu problem? Sve dok rentijer plaća uredno porez, plaće radnicima, doprinose za plaću i druga davanja državi. Hoćete li to reć' da je bolje da taj „rentijer“ pođe radit u Njemačku ili da, ako hoćete, „u znoju lica svog“ i uz vlastiti rizik, afita apartman npr. u Dubrovniku čiji vlasnik živi u Zagrebu ili u Americi? Pa ga taj „rentijer“ izdaje, čisti zahode, pere pjate, utijava lincule, čeka i ispraća goste i zaradi svoju plaću od svoga rada. Ne! Očito je bolje da „rentijer“ pođe radit u Njemačku ili se prijavi Zavodu za zapošljavanje ili socijalnoj službi radi nezaposlenosti i siromaštva. Je li se ovo vraća vrijeme kad će se opet nekoga proglašavat „kulakom“?



A, državi i ministrici jedan savjet - ako mislite da bi vam bilo lakše kontrolirati procese, ako sumnjate u sivu ekonomiju, ako mislite da se u privatnom sektoru radi „na crno“, nije potreba uništit' jednu djelatnost i egzistenciju domaćih ljudi nego je potrebno da državni inspektori konačno započnu radit' svoj pos'o.



Iskorijenite kukolj, a ne žito.



Jer, sve je lako uništit', a na dobrom ste putu, ali pri tome zamislite koliko će djece morat' prekinut' studirat' jer ih roditelji „rentijeri“ više neće moć' financirat', koliki će morat' odustat od skupog a nužnog liječenja koje zdravstveni sustav ne može pružit' ili ne može pružit' na vrijeme (pogledajte liste čekanja za neki obični nalaz), koliki više neće moć' vratit' kredite koje su i uzeli radi uređenja istih tih apartmana, a sve zbog Vašega planiranog zatvaranja ili reduciranja privatnog biznisa.



Na temelju ovih najava, osobno cijenim da o turizmu ne znate dovoljno, a vidim da i zanemarujete mišljenje i ocjene turista koji su stvarni korisnici. Ipak, kao političarku, koja ipak mora ipak malo promislit' i o rezultatima na narednim izborima, volio bi upozoriti da su svi privatni iznajmljivači – a to su oni čiji posao planirate uništit' – isto birači s pravom glasa. A, izbori se približavaju. Dan po dan, ali nećete ih moć' izbjeć'. Da se opet ne dogodi „crni labud“?