Tijekom 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća, svijet se susreo s brojim pomračenim umovima koji su za sobom ostavljali višestruke žrtve. Od Mansona preko Bundya do Berkowitza, serijski su ubojice sijali strah i paniku među ljudima, a neki od njih su zahvaljujući nepromišljenosti medija i pop kulturi koja je baš od svega radila predstavu za javnost, praktički dobili statuse idola te hordu obožavatelja.

Među najvećim monstrumima tog vremena bio je i John Wayne Gacy, američki serijski ubojica i seksualni prijestupnik. Naime, Gacy je osuđen na smrtnu kaznu jer je na najbrutalnije načine ubio najmanje 33 mladića i dječaka, od kojih neki ni danas nisu identificirani. Učinio bi to nakon što bi ih silovao ili imao dobrovoljni odnos. Gacy se dvaput ženio, no za svoje je supruge uglavnom bio nezainteresiran. Protiv svoje prirode nije mogao pa se praktički svo to vrijeme viđao s muškarcima, a sama pomisao na to da je gej mu je bila toliko odbojna da bi ih znao ubijati čak i onda kad je odnos bio dobrovoljan, a ne prisilan. Temelji njegove kuće zapravo su bili masovna grobnica, a kad je i tu ponestalo mjesta, tijela je bacao u rijeku.

Prema dostupnim informacijama iz dokumentarnih filmova, tonskih vrpci i svjedočanstava, Gacy je toliko mrzio sebe zbog toga što je bio gej da je mrzio i ostale gejeve. Zato ih je maltretirao i ubijao, a čak ih je i za vrijeme boravka u zatvoru znao šamarati ako bi ih uhvatio tijekom seksualnog odnosa. Za sebe je govorio kako je biseksualac, mada ga žene uopće nisu zanimale, a jedine osjećaje ovaj je duboko poremećeni kriminalac razvio upravo prema muškarcu, jednoj od svojih žrtava. Na bilo kakvu insinuaciju da je gej, odmah bi se žestoko počeo pravdati. Smatrao je kako je to nešto što je duboko pogrešno, kako su oni 'slabi i meki', kako je o njima govorio, a što je zabilježeno i u tonskim zapisima.

No, Gacy se nije rodio s uvjerenjima o homoseksualnosti kao nečemu što je pogrešno. Nitko se s time ne rađa, nego su to uvijek naučena ponašanja i pogrešni obrasci koji se crpe iz okoline. S mržnjom se ne rađa, ona se uči. Gacy je bio ono što je bio – homoseksualac. Njegova mišljenja su samo preslika tadašnjeg društva koje je dijelilo takav stav o homoseksualcima – kao slabima i 's greškom'. Gacy nije mogao podnijeti činjenicu kako je rođen 's greškom'; radije se zavaravao, iskaljivao mržnju zbog te činjenice na mlade, često i maloljetne žrtve. Osoba s takvim egom, ambiciozan muškarac koji je imao tako visoko mišljenje o sebi i tako visoko zacrtane ciljeve, jednostavno nije mogao i nije smio imati 'grešku'. Nije smio biti odbačen. Jednostavno, nije smio biti homoseksualac.

Za to vrijeme je glumio oca i supruga, tradicionalnih pogleda na svijet i kao uspješan poslovni čovjek bio ugledan član društva koje je nerijetko dijelilo njegovo mišljenje o 'ljudima s greškom', ali nije išlo tako daleko da bi ih mučilo i ubijalo. Gacy je to naprosto radio jer je bio poremećena ličnost. No, da je mogao slobodno živjeti ono što jest i ispoljavati svoju seksualnost, možda u toj atmosferi ne bi razvio svoja devijantna ponašanja, ili barem ona ne bi bila toliko drastična. Naprosto, možda bi poremećeni Gacy drugačije reagirao na činjenicu kako je gej. Možda ne bi mrzio sebe i njih nakon odnosa.

 A kakav je generalni stav društvo tada imalo o homoseksualcima, najbolje oslikava upravo slučaj jedne Gacyjeve žrtve koja je nakon silovanja uspjela pobjeći. Policija je jednostavno odbacila njegovu prijavu jer je uvriježeno bilo mišljenje kako muškarac ne može biti silovan pa je cijeli slučaj ustvari vrlo olako shvaćen. To ne samo da je bio udarac na dignitet žrtve, nego je propuštena prilika da se zaustavi niz ubojstava koja su uslijedila, a koje je počinio američki monstrum.

I dok je Gacy na mladićima ispoljavao svoje seksualne sklonosti, a potom ih ubijao, pa i zbog  krivnje i mržnje prema sebi i njima zbog tih seksualnih sklonosti, podzemna gej scena je cvjetala. Nisu to bili psihopati poput Gacyja nego zdravi muškarci koje su privlačili oni za koje je društvo smatralo kako ih ne smiju privlačiti. Pa su se sastajali i zabavljali daleko od očiju javnosti, u garažama, u klubovima pod zemljom, na mjestima u koja se ulazilo samo s pozivnicama, skrivajući ono što jesu. Neki od njih su to živjeli, samo u tišini, jer su na to bili primorani. Neki su u tom podzemlju bili gej, u dubini, unutar sebe, noću... A nad zemljom, na ulicama, danju su bili supruzi, očevi, kvazi heteroseksualci, konzervativci koji su možda te gej osobe komentirali s osuđivanjem i posebnim gađenjem. I danas, kad se smatra kako su ljudska prava na nikad višim razinama, puno je onih koji tako žive.

Tek rijetki su tada u svim sferama svojih života, uvijek i sasvim otvoreno bili homoseksualci. Oni su često bili izloženi progonima, vrijeđanjima, diskriminaciji, a nerijetko i fizičkom nasilju pa ne čudi što je bilo toliko onih koji su svoje tajne čuvali za sebe ili za tek rijetke. Onih kojih su bili stabilne ličnosti, a koji su svoje tajne čuvali u tim klubovima pod zemljom. Onih koji su bili nestabilni i psihopati, a koji su svoje tajne čuvali u temeljima svoje kuće. Na to ih je na neki način primoralo odnosno potaklo upravo društvo koje je generalno smatralo kako ono što jesu mora ostati zakopano ili mora biti uništeno.

Jedno generalno očekivanje javnosti kako nečija priroda i preferencija, naprosto ono što jesu, mora biti zakopana ili uništena dovela je i do niza nezadovoljstava, samoubojstava zbog teškog mirenja onoga što su bili i onoga što su živjeli, a što je često bilo dijametralno suprotno, pa i ubojstava. U nekontroliranim uvjetima, u kojima ti ljudi nisu smjeli ili su se bojali biti homoseksualci, u tim mračim dijelovima, klubovima, sobama, daleko od očiju javnosti, uz snažan pritisak i strah od osude i izopćenja, nekontrolirano se širio i AIDS koji je u takvim okolnostima samo još više uzimao još više maha. Ali i doprinio dodatnoj stigmatizaciji gej osoba. Osobe koje su potiskivale svoje seksualne preferencije većinu svog vremena, koje radi toga vrlo često nisu imale stalne partnere i koje su se bojale živjeti ono što jesu, često su posezale za povremenim zadovoljstvima s potpunim neznancima, u pauzama pri glumljenju svega onoga što su drugi htjeli da budu. Premda od AIDS-a mogu oboljeti svi, bez obzira na seksualnu orijentaciju, to je postala bolest 'rezervirana' uglavnom za homoseksualce. Maltene se tumačila kao 'božja kazna' za sve 'grijehe' koje su počinili, a od koje je skončao i legendarni Freddie Mercury koji, barem kasnije tijekom karijere, nije imao problem s time što je homoseksualac. Ali zapravo nikada nije stao pred toliku hordu obožavatelja i jasno i nedvosmisleno rekao – da, ja sam homoseksualac. Valjda zbog straha od osude od onih koji su ga obožavali i od kojih je živio.

Od skrivanja gej osoba, od podzemnih klubova i tajnih zabava koje je posjećivao i sam Mercury, od monstruoznog Gacyja koji je duboko zakopavao i svoju homoseksualnost i svoje žrtve, i figurativno i doslovno, prošlo je već podosta vremena. Pretpostavka je kako su medicina i znanost toliko uznapredovale pa se homoseksualci više ne 'liječe' strujom i lobotomijom, naprosto jer je to suludo, a i, što je još bitnije – homoseksualnost nije bolest. U seksualnom smislu ništa nije bolest ako se to nešto događa među osobama koje su dovoljno zrele samostalno donositi vlastite odluke i ako ne uključuje prisilu.

Pretpostavka je kako je društvo 21. stoljeća duhovno već trebalo toliko sazreti i da bi nekakva kolektivna svijest trebala isključivati mržnju na nacionalnoj, rasnoj, seksualnoj i svakoj drugoj razini i opredijeljenosti. Ne mrziti nekoga zbog onoga što jest. Bespredmetno je uopće na ovoj razini tumačiti zašto je mržnja baš uvijek pogrešna, a ljubav baš uvijek ispravna. Pa ipak, nemali broj homo sapiensa 21. stoljeća zaruke jednog gej para u jednom, prvom i zasad jedinom dubrovačkom gej baru tumači kao – bolest. Nečiju krunu ljubavi koja nikome nije mogla naštetiti, a dvoje ljudi je oplemenila, kao što to ljubav uvijek radi, izruguju, ponižavaju, zazivaju nekoga da 'ožeže' po nama – Putina, Bidena, pa i samog Boga jer smo tobože 'nisko pali', zaboravljajući da Bog 'ne žeže' po ljubavi. To rade ljudi.

Naravno kako ne moraju zaruke dvoje gej osoba baš svima tjerati suze na oči od sreće i razgaljenosti, jednako kao što za nekog drugog javna prosidba na koncertu ili nekom klubu u kojem muškarac prosi ženu može biti nešto potpuno bezvezno i beznačajno. Svatko ima pravo na to da mu je prosidba kao takva nebitna kategorija. No, kada je ona nekome odbojna ili odvratna samo zbog toga što se voli netko tko na to ima pravo, a oni bi mu to zabranili, onda je to problematično. Ne samo zbog kršenja nečijeg ljudskog prava kao takvog, nego i zbog toga što gušenje ljubavi i nečije ličnosti onda kada ne radi nikome ništa nažao može dovesti do groznih, tragičnih stvari. Tome u prilog govore već navedeni primjeri – od lažnih brakova i života općenito, preko samoubojstava i nekontroliranog širenja AIDS-a, pa do ubojstava monstruma s početka priče.

Naime, seksualnu orijentaciju je nemoguće 'izabrati'. Iako znanost još uvijek nema egzaktan zaključak zbog čega je netko heteroseksualan, netko homoseksualan, netko aseksualan, a nekog privlače oba spola, ono što se sa sigurnošću zna – nitko ne može odabrati koga će voljeti i tko će ga privući. Da je to moguće, svi oni ljudi koji su se toliko stoljeća skrivali, a mnogi se skrivaju i danas, sasvim sigurno ne bi birali teži put. Naposljetku, da je Gacy mogao, sasvim sigurno ne bi odabrao biti gej. Vjerojatno bi sve drugo radije odabrao biti jer on se nije sramio reći kako je ubojica, ali jest kako je gej. To se sramio reći i samome sebi. Detaljno je opisao sva svoja monstruozna ubojstva zbog čega je osuđen na smrt i za njih se nikada nije pokajao, ali nije mogao prevaliti preko usta kako je gej.

Naposljetku, je li pretjerano reći kako je društvo krivo što su brojne obitelji razorene jer su oni za koje se vjerovalo kako su uzorni supruzi i očevi vodili dvostruki život? Što su mnogi okončali svoje živote jer nisu mogli živjeti svoj život kako su htjeli ili osjećali? Što su postali depresivni jer nisu imali dovoljno hrabrosti izaći iz 'podzemlja', iz skrivenih kutova svoje ličnosti, iz laži kako bi živjeli svoje istine? Što je Gacy radije bio serijski ubojica nego gej? Naravno kako je pretjerano. No, društvo nije ni pomoglo. Zapravo, znatno je odmoglo i doprinijelo svim tim ljudskim tragedijama koje su se kroz povijest dogodile, a događaju se i danas.

Mržnja nikada nije donijela ništa dobro. Zabadanje nosa u tuđu postelju i tuđu seksualnost, a seksualnost zaista jest ono najljudskije i stoga najintimnije, nikada nije donijelo ništa dobro. Forsiranje nekoga da živi svoje laži umjesto istine nikada nije donijelo ništa dobro. Tvrdnja kako bi se netko trebao voljeti i biti ono što jest 'u svoja četiri zida' također. Jer ljubav je prirodna. I seks je prirodan. Homoseksualnost nije neprirodna i nije bolest.

Ali ima ta jedna bolest i zove se mržnja. Mržnja je, za razliku od ljubavi i seksa, zaista bolest. Stoga, prije nego se ostavi neki odvratan komentar na vijest o zarukama dvoje muškaraca, treba se zapitati kome ustvari treba 'lijepiti' dijagnoze – onima koji se vole ili onima koji ih mrze jer se oni vole.