Rad – nerad nedjeljom je redovno na meniju svih hrvatskih političara, sindikalaca i medija, poglavito ako se neki izbori približavaju.  Tema je to kojom se oni, čini se bar na prvu, ozbiljno bave. Sve to rade u ime  tople ljudske potrebe - činiti dobro svom napaćenom narodu i naravno svojoj, isto tako napaćenoj crkvi. Sad je na repertoaru sasvim  nova kombinacija skuhana u master chef  kuhinji Gospodarsko - socijalnog vijeća. To je ono društvo na čelu s ministrom rada, vječnim i debelo preplaćenim šefovima sindikata i članovima HUP-a, od kojih svi,  ovako ili onako,  ovise o tome koliko ih kako Vlada, čitaj, premijer doživljava. Pa su se dečki dogovorili kako će se rad nedjeljom plaćati 50 posto više u odnosu na cijenu rada radnog dana. I to je kao to veliko postignuće njihove pameti i kreativnosti. Ali ne lezi vraže, sad je  Vlada ugradila u prijedlog zakona i to kako radnik koji odbije rad nedjeljom ne može biti penaliziran, a kamoli otpušten.

To je jako snervalo poslodavce. Ako radnici imaju pravo odbiti, tko će onda raditi? Pa kukaju li kukaju. Uz to se još vrti ona Vladina blesava ideja o 16 radnih nedjelja godišnje, na kojoj Vlada inzistira.  Ma dajte, molim vas. Prvo, nije na Vladi određivanje radnog vremena tržištu jer, hvala dragom Bogu, nismo više u samoupravnom socijalizmu. Na Vladi je napraviti i provoditi kvalitetnu regulativu kojom maksimalno štiti radnike. Što to znači? E pa znači kako je njihov prijedlog trebao biti 100 posto viša cijena rada u odnosu na onu radnog dana, uz nemogućnost otkaza za odbijanje. I točka. Kako ćete i možete li to provoditi i hoćete li raditi nedjeljom, to je dalje vaša briga i vaša odluka. Nakon toga radna scena Hrvatske, govorimo uglavnom o trgovinama, izgledala bi slično kao i u Italiji, isto kao i u Vatikanu ili poput one u Engleskoj i Irskoj, ali i u većini zapadnoeuropskih zemalja. Tko nađe računicu, radi, tko ne vidi isplativost, ne radi. 

Nije znanstvena fantastika, u Londonu sve velike robne kuće koje rade imaju liste na koje se upisuju oni koji žele raditi nedjeljom i uvijek su pretrpane.  Od onih mlađih bez obiteljskih obveza, do onih ostalih koji isto žele pojačati svoj prihod. Neki povremeno, neki redovno. Sve to tamo potpuno besprijekorno funkcionira. Usput, nitko ovim prijedlogom zakona ne brani poslodavcima da plate sto posto veću cijenu nedjeljom, samo ona ne smije biti manja od 50 posto. I takva jasna pravila, kao i drastične kazne onima koji ne poštuju zakonom propisano, doveli su do toga da po Španjolskoj, Italiji, Engleskoj, Irskoj i brojnim drugim zemljama nedjeljom obavljate šoping, i cipela, i hrane, i odjeće, pa čak i tehnike, dok isto tako prolazite kraj svake treće zatvorene butige s istim artiklima. Oni koji su procijenili kako im se to isplati rade, plaćaju pošteno i nitko se ne buni. 

Nema tu velike filozofije. Kakve su to gluposti sa zabranom ovog ili onog broja nedjelja?! Može, ali za sve. I za medicinare, vatrogasce, policajce, novinare i sve one o kojima nikad političari ne daju 'velika' predizborna obećanja. Takvim jednostavnim načinom svi problemi nedjeljnog rada u butigama jednom za svagda otišli bi u povijest. Poslodavci bi jasno znali pravila igre i poštovali bi pravila ne riskirajući kazne s velikim brojem nula. Ovako, Vlada je izabrala, rekli bi Zagorci, 'ni vrit ni mimo rješenje', ali je posegnula u ono što se u zdravim i stabilnim zemljama ne dira jer onemogućava planiranje, ulaganje i što je najvažnije, sigurnost ulaganja. Povećala je poreze na dobit za poslodavce, bez imalo stimuliranja u ulaganje. Toliko o suvisloj i pametnoj politici.  

Zoki je zakuhao, Plenki objeručke prihvatio pa se nadmeću čiji je jači, veći, što god.  S državom igraju svoje igrice nadmetanja tretirajući ju kao loptu  koju razvaljuju klinci u portunu. Ništa osim njihovog ega nije važno. Loptu je sad Plenki ubacio u Sabor pa je tamo opća pomama za tim tko će jače udarati, tko je vanjski, a tko unutrašnji neprijatelj. Točnije, dao im je uloge naših i pravih i odurnih Rusa i rusofila. Uz to se međusobno optužuju za silovanje. Ustava, naravno. Jedni i drugi štite nam Ustav ognjem i mačem ako treba. Nije lako, teška je to borba, srećom svima će im, od predsjednika, premijera, ministara do saborskih zastupnika, plaće sjesti nekoliko tisuća kuna više pa će moći nastaviti dok god im je zabavno. Drugu svrhu, čini se,  baš i nemaju. Ili se  ja ne mogu sjetiti druge. Kako god, obračunato im je u plaću s novim koeficijentom.  Zoki i Plenki se dobro zabavljaju pripremajući svoje timove za što žešće udarce, dok ih snervana nacija gleda nakon obilaženja desetak butiga u potrazi za jeftinijom spenzom. Čini se da državu jedino ozbiljno doživljavaju naši Vatreni, koji se vraški trude i pritom zadržavaju pristojnost i poštovanje, i među svojima, ali i prema protivnicima. Pojma nemam tko im je uzor, ali mogli bi prišapnuti i ovim našim kavgadžijama. Ovi majstori  koji bi državu trebali štiti i pristojno rješavati sve prijepore, poštujući vlastite institucije, pošli su na kvasinu i razvaljuju se, ali jednako razvaljuju i sve nas. Nema tu s njima  sreće. Ali, igraj moja Hrvatska! Eto vas.