E, mladosti moja. E, kako je lijepo bilo i zašto te godine moraju tako prolazit...

A, očito moraju, pa se ovako nađeš, para ti se odjedanput, u nekim ozbiljnim godinama kad si infotan od svega, kad ti je sve teže učiniti skale, kad ti doktor brani jesti i piti puno toga, osim tableta koje ti propisuje svako malo i sve više njih. A ipak, u toj prolaznosti vremena neke teme su vječne i nikad se ne mijenjaju.

Evo tako jedna od njih je i tema takozvane brze ceste od Grada do aerodroma.

Para mi se da je bilo jučer kad sam se počeo nešto malo zanimati za štampu. Bome, nisam počeo čitat odmah nešto ozbiljno. Prvo su bili stripovi, Zagor, Veliki Blek, Komandant Mark, Tex i drugi crtani junaci. A odmah iza njih čuveni Alan Ford, a još njih imam desetke izdanja u magazinu i s vremena na vrijeme ih prelistam i nasmijem se od srca. Ali, kvando i kvando bi posegnuo i za Dubrovačkim vjesnikom, više da bi gledao slike, ali bi kadikad ponešto i pročitao.

Bilo mi je valjda 14-15 godina, znači pasalo je pedeset i koja godina od tad i ne sjećam se ničega što sam tad pročito' ali se dobro sjećam jednoga teksta o tome da je Gradu hitno potrebno napraviti jednu brzu cestu od Grada do aerodroma, jer da se gužve ljeti na magistrali više ne mogu podnosit'. Uvjeren sam da to nije bio prvi članak o tome, da se o toj cesti i prije toga razglabalo, ali to je bio moj prvi susret s tom temom. Iako sam bio jako mlad i ta mi tema nije trebala bit' bliska ipak mi je tad zakučala za oko jer smo imali svojtu u Konavlima i s vremena na vrijeme bi ih pošli neđeljom vizitat' (a bome i na objed!) pa bi se truckali ovom istom današnjom magistralom, u koloni, bez klime, i to bi trajalo i trajalo, a pokojni otac bi se jedio i bestimo' radi gužve i govorio da će nam trebati dvije ure do Konavala.

Znači, prošlo je više od pedeset godina od kad sam ja u svojim ranim godinama zapamtio taj naslov, a mi se još nismo dogovorili niti kud će ta prijeko potrebna cesta prolazit', koja joj je trasa. A, nedavno je – ako sam dobro razumio – šef Hrvatskih cesta, u brk svima kazao da je realnost da se vozimo tom cestom za jedno desetak godina. Jer, da su presušila europska sredstva. Koji dan iza te njegove izjave se moglo pročitati na lokalnim portalima da je ta – navodno „brza“ cesta projektirana samo s dvije trake. Da prevedem – jedna traka prema tamo, a druga prema ovamo. Ili, bolje rečeno, isto ko i današnja magistrala.

Ljudi moji, i u Zanzibaru, uz isprike toj državi što je podrugljivo spominjem, bi dosad bili trasu dogovorili i cestu sagradili i sigurno bi stavili po dvije trake u svakome pravcu. Ne radi se o stotinama kilometara jer i danas stoji putokaz na aerodromu da je do Grada 19 kilometara. I to 19 kilometara ovakve magistrale koja ide oko svake kuće, đe ne možeš preticati nikoga i niđe. Znači, nekakva moderna cesta bi trebala imati valjda neke pravce đe bi se moglo nekoga sporoga preteć' i trebala bi barem za koji kilometar bit kraća od današnje trase magistrale. Kako se radi o samo dvije trake sramota je uopće govoriti da se radi o „brzoj“ cesti jer se pod pojmom „brze“ ceste podrazumijeva cesta od četiri trake koja je skoro pa autoput od kojega se razlikuje samo po tome što nema zaustavnu traku, što su dopuštene malo oštrije okuke i malo veće uzbrdice i nizbrdice nego na autoputu.

Ako to budu samo dvije trake onda je jasna sudbina te ceste i njezine „brzine“. Jednoga dana kad se, i ako, takva dvotračna „brza“ cesta izgradi, počet će se oko nje graditi kuće s okućnicama, pa će se onda vlasnici tih kuća uskoro početi buniti da se na toj cesti prebrzo vozi jer da se tu djeca igraju. Onda će se kroz koju godinu nacrtati zebre, staviti znakovi ograničenja brzine na 40-50 kilometara na sat i semafori, vrlo brzo će se i ta „brza“ cesta pretvoriti u novu magistralu.

Uglavnom, o toj cesti se govori samo da se nešto govori, nitko od političara ne smije reći da ona ne treba jer bi izgubio izbore, a nitko od njih nema uopće još ideju niti kuda će ona proć' niti kako će izgledat' niti kad će se izgradit'. Govore o tome samo da nešto govore, dok ne prođu izbori pa će onda ponovo počet' o trasama, o očuvanju okoliša, o izvoru Omble, o dvije ili četiri trake i tako u beskraj.

Jadni narod već pedeset i više godina, pa evo i danas, sve to pije i vjeruje. Ljudi moji, kako ne vidite da vas mantraju, da niko ništa ne radi i da neće ništa učinit'? Ko ni dosad. A vama političarima, i ovima sadašnjima i onima bivšima, samo par riječi: Sramite se! Pogledajte se u ogledalo.Niko od njih nema hrabrosti, da ne napišem nešto drugo. Što se tiče izbora trase, uvijek se sjetim istinite priče ili legende o gradnji Transsibirske željezničke pruge koja je po prvi put trebala povezati Rusko carstvo. Toliko je bila ekonomski važna za carstvo da je rasprava o trasi trajala godinama i uključio se sam ruski car kojemu je bila puna pipa te neefikasnosti pa je sazvao na carski dvor sve stručnjake onoga doba koji su tjednima i mjesecima, na dvoru, zapjenjeno raspravljali o najboljoj trasi kojom bi pruga prolazila i đe bi je bilo najlakše i najkorisnije locirati. Sve te besplodne rasprave su dojadile caru koji to više nije mogo' slušat' pa je u napadu bijesa potegnuo sablju iz korica i sabljom udario po zemljovidu oko kojega su se stručnjaci okupili i raspolovio ga i rekao da će trasa biti gdje je on udario sabljom. I, tamo je i sagrađena. Ima li ko sablju pa da potegne po zemljovidu u ovom našem slučaju? Očito nema! I, tako već pedeset i više godina. A, kamoli da ima solada da plati izgradnju. Uglavnom, ja se po toj „brzoj“ cesti neću vozit'. Ma i ne prema mi. Ionako na aerodrom idem jednom-dvaput godišnje pa mogu i dalje magistralom.