Istina je, kao i obično, potpuno suprotna. Nemaju gotovo nikakvu važnost. Doduše, mogu naznačiti buduće trendove, što je strankama važno, ali građani u svojim kotarevima i/ili ostalim malim sredinama neće nimalo ugodnije živjeti. To je ujedno i razlog slabe zainteresiranosti za izlazak na izbore koji uvijek završi po onom - džabe smo krečili! Cijela farsa s tim 'malim' izborima slika je i prilika potpunog neshvaćanja i nedostatka interesa svih hrvatskih političkih vođa i vodstava za elementarni smisao demokracije. Jer upravo tu u ulici, među stanarima s njihovim komunalnim i ostalim problemima, započinje i nastaje temelj demokracije i stvarni proces prelaženja iz samoupravnog  nam socijalizma u nešto što građani zazivaju, dok političari profaniraju. U demokraciju! Demokraciju, koja usprkos svim manama, jedina ima smisla. 

Otuda dolazi nevjerica kako je bilo kakva promjena moguća, temeljena na volji građana i u njihovu korist. I ma koliko bili vrijedni i agilni volonteri, prisiljeni su vući za rukav, moliti i kumiti kako bi se barem neka rupetina potaracala. Novac kojim raspolažu nedostatan je za stvarne pomake prema ugodnijem životu građana, stanara, kvarta. I što? Baš ništa! Samo produbljivanje sveprisutne  nevjerice kako je išta moguće promijeniti. I tu dolazimo do one - svi su oni isti, što se dalje projicira na velike izbore i katastrofalno malu izlaznost koja savršeno odgovara jedino strankama na vlasti. Svečani krug 'demokracije' bez demokracije se nastavlja, opasno pogodujući svemu onom što lagano, gotovo neprimjetno, dovodi do autokracije. Dovede li, hoćemo li uopće primijetiti? 

Uvijek se čudimo kako u Švicarskoj, na referendume koji se održavaju svako malo, uredno izlazi oko 80 posto građana. Izlaze jer znaju kako će ono što dobije većinu glasova, doista biti i provedeno. Za njih je to jednostavno jasno, kao što su dva i dva četiri. Volja građana na djelu.  Ali kod nas je uvijek isti defetizam tipa - za koga glasati kad su svi isti? Tako onda dolazimo do logičnog nastavka po kojem imamo vođe upravo onakve kakve zaslužujemo. I to je to! Zato nemamo građanski odgoj; jer bi dječica možda počela misliti svojom glavom i razumjela bi kako se stvari s kojima niste zadovoljni neće promijeniti same od sebe, nego su upravo oni ti koji ih mogu promijeniti. Dug je put iz socijalizma do demokracije, ali svaki put započinje prvim korakom. Pa čak i ako nam se na tom prvom koraku ukaže Zekanović. Ne može baš sve odmah biti bajno.

U međuvremenu, sasvim očekivano, smijenjeni članovi Uprave Ine digli su tužbe jer su nezakonito smijenjeni i nisu dobili pripadajuće otpremnine. Ministar Filipović baš je nekidan tvrdio da se to neće dogoditi jer su s razlogom smijenjeni. Po uobičajenom obrascu, ništa nije napravljeno kako treba, nego samo kako bi afera s milijunskim prevarama u Ini što prije legla. A to košta. Naravno, ne košta genijalnog Filipovića, ne košta ni Vladu, nego nas, građane pokorne. U suprotnom, ako postoje elementi njihove krivnje, riječju, (ne)djelom, mišlju i propustom, onda je Vlada trebala podići tužbu protiv njih, zbog propusta u radu i milijunske štete. Ali nije. Jednako kao što ne traži proglašenje ništetnosti ugovora s Mollom, koji je nastao, prema pravomoćnoj presudi, kao produkt koruptivne radnje. No, Plenki je najavio kako će o tome tražiti mišljenje svih pravnih fakulteta u zemlji. A to će potrajati. Najmanje nekoliko godina, ali Bože moj, što se može. Jedino je  izvjesno da će vesela trojka, na čelu sa suprugom bivše ministrice, a sada šefice Podravke Martine Dalić, koja je baš proglašena poslovnom ženom godine, svoje planirane pare dobiti s kamatama. Nejasno je zašto bračni par Dalić nije proglašen poslovno-bračnim naj parom godine. Ako itko, oni su to zaslužili. Eto vas.