Svaki razgovor koji na takvim skupovima obavlja premijer, naš Filipović potpuno ukipljeno i mrtvo ozbiljno sjedi buljeći u neku mrlju na suprotnom zidu, odsutan od razgovora u koji ga premijer niti ne pokušava uvući. Ruku na srce, ma što pričao, premijer je itekako svjestan kako je najbolja opcija, barem van Hrvatske, Filipovićeva 'pametna' šutnja. Potpuno ga razumijem. Tko zna što u ministrovom zaigranom i nedokučivom toku misli može izletjeti kao mrtvo ozbiljna rečenica. Mogu zamisliti zapanjenu facu nekog europskog diplomata dok mu Filipović ushićeno objašnjava sve prednosti izgradnje tvornice cjepiva protiv vražjih karcinoma. I što drugo, nego dati mu upute: „Samo sjedi, šuti i gledaj!“ Nije dao uputu kamo točno treba gledati, ali morat će idući put. 

Doma je situacija posve drugačija. Može lupetati što god mu padne na pamet. Who cares? I zato se taj mali zaigrani dječak slobodno igra smišljajući nešto posve drugačije od drugih. Nove boje lista za zločeste trgovce, one koji su dizali cijene, usprkos ili još gore u inat Plenkijevom uvjerenju u suprotno i u inat dobroj vjeri. Zato je prijetio opakim sankcijama. Gotovo kao Rusima. I premijer i Filipović slali su ljutite poruke, retorikom kakve se ne bi postidio ni Zorro osvetnik. Uzalud. Tri lanca pristali su slati podatke o cijenama dok ostali ne čuju dobro. Vojska Mikulićevih bojišnika rastrčala se po terenu i iz svega toga stradali su jedino, a tko drugi nego mali obrtnici. „Poskupila si frizuru za pola eura, majku ti lupešku! Platit ćeš to, nećeš ti nama zakidati poštene hrvatske građane! Kakvo slobodno tržište, nemoj da ti ja slobodno opalim duplu kaznu!“ Što se može, netko mora stradati, a uvijek je to bolje obaviti na malima. 

Početna prijeteća retorika pretvorila se u preporuku trgovcima, a sad već u molbu za dostavljanje lista nekih osamdesetak proizvoda koje će naš vrijedni ministar objavljivati na svojim 'bijelim' listama. Prikladno. Čim krenem u butigu, prvo pogledam web stranicu Ministarstva gospodarstva, potražim bijele liste i čitam, čitam, čitam... Onako odokativno, najmanje dvije do tri ure kako bih donekle pogledala tih dvjestotinjak stranica s preko tisuću proizvoda, čije su cijene poredane godinu dana unatrag, kako bi svaka domaćica imala uvid koliko je nešto poskupjelo u zadnjih godinu dana. Nakon toga se mrtva umorna izvalim na fotelju jer nemam više snage poći u butigu. Genijalno! Smisao lista je i više nego ispunjen. Kažnjavam trgovce jer ništa taj dan ne kupujem. Takvu genijalnost mogao je smisliti samo dječački zaigrani mozak ovog čudesnog profesora ekonomije, trenutno najdražeg Plenkijevog ministra. Kad nekom smrkne, drugom svane. Studenti ekonomije imaju šansu za kvalitetnije obrazovanje što će nam, barem u budućnosti, biti itekako korisno. Bolje ikad nego nikad!  

Za to vrijeme, u Zagrebu nije smrknulo nego  zasmrdilo. I to jako! Radnici Čistoće štrajkaju i otpad se gomila po ulicama metropole. Situacija je potpuno kaotična. Tomašević i njegovi našli su se u gadnoj krizi za koju nemaju pravi odgovor ni rješenje. Bome ni retoriku. Istina je kako tu ima i sapunanja daske od strane bivše ekipe,ali i nekih esdepeovaca, ali istina je i to kako Tomašević među svojim aktivistima nema kvalitetne kadrove pa je tako sadašnjeg direktora Čistoće SDP doveo iz Osijeka. Lik je potpuno izgubljen u vremenu i prostoru. Kratko i jasno, nema pojma kako treba upravljati ovakvom firmom i kako komunicirati s ljudima koji rade najteže poslove za grad. Nije čak u stanju napraviti ažuriranu web stranicu s točnim mjestima 'zelenih otoka'. Taj nema ni stručne, ali ni ljudske potencijale. I sad imamo smeće svuda okolo, iako smo ga nešto manje imali i prije štrajka. Iz posve jednostavnog razloga. Dobra organizacija posla, pola je posla. Tu, nažalost nije nitko u stanju dobro organizirati posao. Krajnje je vrijeme da se Tomašević pozabavi traženjem kvalitetnog menadžerskog kadra van svog aktivističkog bazena, pa i van bazena svog sve manje smislenog partnera SDP-a jer je inače uzalud krečio. Prijetnje njegovog direktora o angažiranju radnika izvana potpuno su besmislene. Nije to jedan ili dvoje ljudi poput onog simpatičnog filipinskog poštara koji raznosi pisma po Gradu. To su stotine ljudi i pri tom bi sa smještajem koštali puno skuplje. Dok su se oni zabavljali biciklističkim stazama i plavim vrećicama, dotle su stvari u Čistoći odlazile k' vragu. Niti ispravnih kamiona, niti dovoljno ljudi, niti prihvatljivih uvjeta rada i plaća koje bi bile iole stimulativne. Zbog toga im se na permanentne natječaje nitko ne javlja. Nastavi li istim načinom rada, već prije kraja mandata će mu vikati kao i rukometnom treneru Horvatu: “Vrijeme je!“ Eto vas.