Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova osim mene!

Pamtim točan datum kada mi se Prva Božja zapovijed učinila besmislena poput onih uputa stjuardesa u slučaju pada aviona, odnosno kada se moja do tada čvrsta katolička vjera zaljuljala kao neboder u Santiago de Chileu na 7,5 Richtera.

Bilo je to 8. kolovoza 1992., negdje u jutarnjim satima. Po dvorištu moje zgrade u Sedam smrtnih grijeha kolala je nevjerojatno optimistična informacija, možda i najveselija koju sam do tada čuo u svom kratkom životu - stari Ivo Radonić iz stana u prizemlju preko žestokih je veza nabavio agregat, što znači da bismo navečer mogli gledati izravni prijenos košarkaškog finala Olimpijskih igara u Barceloni, u kojem se sastaju naša mala Hrvatska s njihovim velikim Dream Teamom - najvećom momčadi (i doslovno i figurativno) koja je hodala Zemljom još od vremena dinosaura.

-Ivo Radonić je Bog! Kako bi inače uspio stvoriti najvrjedniju moguću stvar tog 8. kolovoza 1992. osim ako nema sposobnosti Svemogućeg? – odmah sam sagriješio mišlju, ali bilo me je baš briga. Ta(kva) finalna utakmica važnija je i od pakla i od raja, pa na koncu moj grijeh prema prvoj Božjoj zapovijedi nikad nisam ispovjedio don Peru Vuletiću.

Sportsko ljeto

Naime, čitavo to ljeto 1992. vrvjelo je vrhunskim sportskim nadmetanjima, ali kokardaši su pokvarili zabavu. Oko Dubrovnika vodile su se žestoke borbe i Grad je stalno ostajao bez struje. Imao sam 14 godina i morile su me teške, ratne misli – gdje ću, jadan ti sam, gledat Europsko prvenstvo u nogometu? A onda je u svibnju mjesecu oslobođeno Dubrovačko primorje - odmah mi je pala napamet genijalna ideja – tetka mi živi u Orebiću, i ima struje na bacanje, pa što sada kada je oslobođen zapadni prilaz Dubrovniku, ne bih nagovorio starog da me prebaci do nje?

Mission accomplished - cijeli lipanj 1992. na vrhu Pelješca uživao sam svoga Gospodina jedinoga – po čitave Božje dane čitao sam Alan Forda i Dylan Doga, močio grlo u hladnoj vodi iz frižidera i dupe u toplom moru iz Jadrana, divio se potezima Klinsmanna, van Bastena, Schmeichela, Laudrupa…, sve dok mi stara nakon finalne utakmice strogim glasom – baš poput onog ludonje iz Full Metal Jacket - nije naredila da se vratim doma u Dubrovnik. Jebiga, ako je netko znao da sam teško i komplicirano dijete, to je svakako ona, i nije htjela da joj više svakodnevno mučim sestru s priganim patatama, pohovanom piletinom i Eurokrem palačinkama. Da se mene hedonista pitalo, ostao bih u Orebiću sve dok se ne stabilizira dotok električne energije u moj rodni grad, ali nažalost, vratio sam se toploj vodi iz uspavanog frižidera, sad bih se mogao izrigat kad se sjetim te bljutavosti.

Zatim je krenuo Wimbledon. Goran Ivanišević natamburao je u prva tri kola Koslowskog, Woodfordea i Rosseta, a kada je u četvrtom kolu sredio i legendarnog Ivana Lendla u zraku se osjećalo da se sprema nešto veliko.

-Tesla, jebem li ti istosmjerno-izmjeničnu struju, gdje da gledam četvrtfinale Ivaniševića na svetoj wimbledonskoj travi?

Nada zvana Libertas

A onda je po dvorištima naših zgrada u Sedam smrtnih grijeha počela kolati nevjerojatno optimistična informacija, možda i najveselija koju sam do tada čuo u svom kratkom životu – u Libertasu ima agregat i televizija, tamo možemo gledati našeg malog Zeca protiv njihovog velikog Stefana Edberga. To popodne kompletan SSG otišao je prema hramu, pardon hotelu, iako je na snazi bila opća opasnost. Ja sam samo pobjegao bez pisma i razglednice, jer me majka sigurno ne bi pustila iz skloništa. Granata je mogla roknuti svakog trena, ali apsolutno nitko o tome nije razmišljao, na pameti nam je jedino bilo kako će naš Goran ukrotiti izlaske na mrežu najvećeg volejaša u povijesti tenisa.

Obojica su držala servis u prvom setu i otišlo se u tie-break. Edberg je bio smireniji i dobio ga, ali Goran se vraća u drugom, pa onda dobiva i treći. U četvrtom hladni Šved opet grize i nakon cijelog popodneva servis-volej tenisa eto nas na početku. Igrat će se odlučujući, peti set. Odjednom u TV salu Hotela Libertas, tamo negdje oko 18 sati, počinju stizati babe – inače izbjeglice iz Konavala, Župe i Primorja što borave u hotelu. Mi ih u čudu gledamo kako i zašto dolaze – nije valjda da se sprema misa zadušnica za svetog Leopolda Mandića? – šuti, nemoj se ureći, možda ipak i njih samo interesira rasplet ovako važnog meča.

-Okrenite nam na prvi program – govori nam neka mumija s maramom oko glave.

-Zašto na prvi program?

-Sad će Santa Barbara.

-Kakva Santa Barbara?

-Mulac, ja bih ti mogla biti baba, štoviše prababa. Lijepo poslušaj starije i okreni na prvi program. Mi svaki dan ovdje gledamo seriju Santa Barbaru!

-Jebo vas Santa Barbara! Vi je svaki dan gledate, a Ivanišević igra sada u četvrtfinalu Wimbledona i možda više nikad, kontate vi to! I sutra će bit Santa Barbara, a Hrvat možda do smaka svijeta neće u završnicu najvećeg svjetskog turnira.

Naravno da nisu kontale. Zvale su upravitelja hotela, koji je jasno stao na njihovu stranu, i istjerao nas iz dvorane.

-Daj Bože da sad četnici pogode salu i pobiju zločeste babe – govorili smo si nadrkano napuštajući tribine Hotela Libertas.

Finale Wimbledona

Smirili smo se tek kad smo saznali da je Goran maznuo Edberga 6-3 u petom setu. U polufinalu će igrat protiv Petea Samprasa. Uslijedio je klasični deja vu, ili po novom terminu iz psihologije, copy-paste. Opet je Ivanišević izgubio prvi set u tie-breaku, opet je dobio druga dva, opet su babe ustale iz grobova i došle u TV dvoranu, opet su nam prebacile na Cruza i Eden, opet smo nadrkani izašli iz hotela, opet smo zazivali jugosrbocrnogorskoruskoukrajinske granate da im pogode televiziju, opet smo se smirili tek kad smo saznali da je Goran maznuo i strašnog Pištolj Petea.

Eto ga u finalu Wimbledona, čovječe, ne mo'š vjerovati.

Odlučili smo da bitku protiv Agassija uopće nećemo ići gledat u Libertas zbog straha da ne ubijemo neku babu i odemo na doživotnu robiju. Ostalo je povijest – Ivanišević je dobio prvi set u tie-breaku, a onda izgubio sljedeća dva, pa se vratio u četvrtom, te sve prosuo u petom. Tako sam propustio najveći sportski događaj u svom kratkom životu.

Zatim su krenule Olimpijske igre u Barceloni. Sve oči bile su uprte u košarkaški turnir. Po prvi puta nastupaju američki profesionalci predvođeni Michaelom Jordanom, ali tu je i sjajna Hrvatska koju nosi Dražen Petrović. Čak se i struja tu i tamo počela pojavljivat u večernjim satima, pa smo nešto basketa uspjeli pogledat, uključujući infarktnu poluzavršnicu protiv Zajednice Nezavisnih Država. Nakon što smo na jedvite jade svladali Volkova i društvo postali smo suludo svjesni da će Hrvatska - državica koja je međunarodno priznata samo par mjeseci prije i za koju nitko na svijetu izvan tenisa i CNN-a nije čuo – igrati u najvažnijom mogućoj utakmice ne samo te Olimpijade, nego možda svih vremena, uključujući natjecanja iz stare Grčke u kojima se hrva 11 polisa, a na kraju uvijek pobjeđuje Sparta.

Michael

Strah da će nedostatak električne energije zajebati moje svjedočenje i drugom najvećem sportskom događaju u mom kratkom životu bio je velik poput Dikembea Mutomba. Dan prije finala struje nije bilo cijeli dan i cijelu noć. Kao maloumna budaletina kompletnu sam večer pritiskao sklopku ne bi li ugledao svjetleću žarulju. Ali ništa. A onda je sutradan u subotu, baš onako kako bi Biblija rekla - subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote - Jahve doteglio agregat. Tu istinsku sreću nikad neću zaboraviti.

U dvorištu pod bljeskajućim zvijezdama, oko minijaturne televizije, malo veće od zaslona pametnog telefona, skupila se muška populacija cijele zgrade – nas tridesetak koji smo imali sreću da nismo negdje na prvoj liniji. Natiskani kao Indijci u prigradskim autobusima zabezeknuto smo buljili u sićušni ekran. Samo je svirka cvrčaka parala tišinu ljetne večeri. Važnost trenutka najbolje je dočaravao drhtavi glas Slavka Cvitkovića, komentatora HTV-a, koji je nabrajao startne petorke.

-Za Hrvatsku će istrčati Dražen Petrović, Arijan Komazec, Toni Kukoč, Dino Rađa i Stojko Vranković, a za Dream Team Michael Jordan, Earvin Magic Johnson, Scottie Pippen, Karl Malone i Pat Ewing. Na klupi Amerikanaca su takve zvijezde poput Robinsona, Birda, Barkleya, Stocktona…

Sudac podbacuje loptu, Ewing nadvisuje Stojka kao Burj Khalifa Empire State Building, odmah prosljeđuje do Jordana, nije prošla ni stotinka sekunde, Ameri već vode. Ako ovako nastave, ubit će nas. Cvitković sve Amerikance zove po prezimenu, samo Njegovo Veličanstvo iz poštovanja imenom – Michael!

-Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova osim mene – govori mu pogled nakon što je zabio lakoćom ljetnog burina.

Igra se peta minuta prvog poluvremena kada Magic pokazuje trik sa zecom i eto ih na 14-4. Potom Kukoč gubi loptu u napadu, već je Dream Team u kontri, bacaju za Admirala pod košem, ali Drniški orao ga suši kao bura pršut. Koja banana, Stojko Vranković razvukao je osmijeh svim gledateljima iz banana-država koji drukaju za autsajdera Hrvatsku.

Teška hipikuština

A onda u igru ulaze Vladan Alanović i Franjo Arapović. Kakva nadrealna scena koje se ne bi posramio ni sinopsis za novi film Woodyja Alena radnog naziva Vlado, Franjo, Barcelona! Alanović će čuvati Jordana, pardon Michaela, a Franjo će čuvati Hrvatsku (pardon, to je drugi Franjo), odnosno biti na Patricku Ewingu. Fakat zvuči kao neka teška hipikuština potpomognuta brutalnim dozama LSD-a. U međuvremenu Stojko je osušio pršut i Scottieju Pippenu, a malo kasnije ukrast će i torbu s pismima i penzijama najpoznatijem američkom poštaru Karlu Maloneu.

Dream Team Ewingovim košem iz okreta poveća prednost na 12 razlike i samo je pitanje hoće li USA pobijediti s 50, 60 ili 200 koševa prednosti. Ali tada na utakmicu stiže Toni Kukoč, koji je u grupi protiv Dream Teama zabio samo 4 koša i osramotio se pred budućim suigračima iz Chicago Bullsa. Meće dvije trice zaredom i Hrvatska se vraća. Dražen mu se priključuje i postaje sve zanimljivije.

Na polovini prvog poluvremena Dream Team vodi 23-20 i stiže u napad. Nema više zajebancije, trener Chuck Daly u igru vraća Michaela. Odmah mu stiže Spaldingica, koju On pokušava proslijediti do Clydea Drexlera, ali Alanović je krade kao da je riječ o nezaključanoj bicikli u Dubravi i baca ju u kontru. Krađu je objeručke prihvatio budući HDZ-ovac i saborski zastupnik Franjo Arapović – eno ga kako onim svojim sporim, teškim korakom grabi s recikliranim otpadom prema američkom kontejneru, ali nema snage za odrazit se, skače (bolje rečeno zaranja) u minus – po prvi puta u povijesti košarke neki je centar skočio ispod razine mora – naravno da neće biti koš, ali iza njegovih leđa vreba sakupljač bačenih lopti Dražen Petrović i Hrvatska je na samo pola koša razlike.

Franjo je dignuo čitav svijet na noge – smiju mu se Palestinci s Mrtvog mora koji generacijama žive ispod morske razine, smiju mu se egipatske mumije-ljubiteljice Santa Barbare, smiju mu se Eden i Penelope Cruz iz filma Vicky, Cristina, Barcelona, smije mu se Stefan Edberg koji se sa zaručnicom nalazi u romantičnom izlasku na mreži, smijeh odzvanja našom zgradom po prvi puta otkako je počeo rat – ali nema puno vremena za pokazivanje zubi – evo najopakijih revolveraša u povijesti kako ljuti kreću prema ulicama Dubrave kazniti Alanovića što im krade bicikle i Stojka što im prodava trule banane.

Air Arapović

„Daj dite materi“, dere se Chuck Daly s klupe prstom pokazujući na loptu. Michael ju uzima nježno u naručje, gleda jesu li joj pelene suhe, pa ju postavlja na osedlanog konja i zajaše prema sutonu hrvatske polovice terena. Pripaljuje kubansku cigaru žvačući duhan dok posmatra protivnike u kojem su geometrijskom obliku. Na njemu je Dražen Petrović, ali udaljen je od Michaela kao Bosna i Hercegovina od Europske Unije – Air Jordan, naravno, ne čeka nikoga i ništa - vadi zračnu pušku i puca po košu, ali lopta ostaje na obruču.

Kukoč ju silovito kupi iz vrtića i vodi u šetnju po Central Parku, pa onda ugleda brzi vlakić u liku i djelu Arapovića, daje mu je u ruke kao kuvertu s mitom, Franjo se lakoćom ljetne zore vine s planeta Zemlje - pa preskoči Pata Ewinga i Charlesa Barkleya, Eiffelov Toranj i Empire State Building, Mount McKinley i Mount Everest - i gore na obruču Mjeseca zakuca loptu pored američke zastave koju je još onomad postavio Neil Armstrong za vodstvo Hrvatske protiv strašne, najstrašnije momčadi od starog Egipta pa sve do danas.

Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova osim mene!

Pamtim točan datum kada mi se Prva zapovijed o radosti loptanja pod obručima učinila besmislena poput onih uputa stjuardesa o kupnji parfema u avionu, odnosno kada se moja do tada čvrsta basketaška vjera u Michaela Jordana kao Jedinoga Boga Košarkaškoga, zaljuljala kao David Robinson i Chris Mullin na drniškoj plantaži banana.

Bilo je to 8. kolovoza 1992., negdje u večernjim satima…