Crnogorski slikar i akademik, više od pola stoljeća živio je i radio u Herceg Novom. Preciznim i nestašnim okom kroz prozor svog ateljea radoznalo i inteligentno bilježio je more, rivu i mještane. Zadovoljno je izjavljivao kako "svemir protiče pored njegovog prozora". 

Kritičar ratnog režima

Stanić se već u rujnu 1991. godine kada je čuo o pripremama za napad na Dubrovnik, jasno pobunio protiv napada na Konavle i Dubrovnik. U Crnoj Gori tada je to bilo ravno veleizdaji, pa je bilo malo onih poput Stanića, koji su se suprotstavljali ratnoj propagandi. Nakon tog istupa, te intervjua u liberalnom i antimiloševićevskom Monitoru, Vojo i njegova supruga Nada ostali su zatvoreni u svojoj kamenoj kući. Kako bi tko prošao, dobacio bi im uvredu.

Teško im je bilo zatvorenima, no Vojo je govorio kako mu je najteže bilo dok se pucalo na Dubrovnik i Konavle. On bi, govorio je, čuo zvuk ispaljenja, granatu koja je letjela na drugu stranu, a eksploziju je mogao samo zamišljati. Bilo je strašno, govorio je, jer su granate ispaljivane tu s njegove strane, a on je sjedio i nije mogao ništa učiniti, pričao je svojevremeno za Jutarnji list.

Desetak godina nakon rata pozvan je da održi izložbu u Dubrovniku. Nećkao se, a govorio je i kako ga je bilo strah i sram. Nije znao kako bi pogledao Dubrovčanima u oči nakon onoga što je s crnogorske strane učinjeno. Bio je spreman i da ga netko pljune, pa i da ga ljudi po Stradunu masovno pljulju, a on je htio ponizno proći. Kada je došao u Dubrovnik dočekao ga je natpis potpuno suprotan svemu što je očekivao, pisalo je na njemu: "Dobro nam došao Vojo Stanić!".