Tako sam isto pratio, bez ikakvoga uzbuđenja, i nedavni skup dijela oporbe u Zagrebu. I još prije toga skupa bio bi se kladio na sve solde što ih imam (lako se tako kladit kad ih nema puno!) da će prva novinska tema iza prosvjeda bit koliko se ljudi na prosvjedu skupilo. Bilo je unaprijed jasno da će jedni  realnu brojku preuveličat, a druga strana će je prepolovit. I da će se onda o tome batit danima. A kakve to uopće ima veze? Što misle da su dokazali oni koji kažu da ih je bilo (recimo) 12.000, a što oni koji kažu da ih je bilo 3.000?

Ipak, neki se procesi u našoj domovini događaju. Znamo svi da se, oni najvažniji – izbori za Sabor – moraju održat ove godine. Ove „igrice“, hoće li se održat za par mjeseci ili tek u rujnu ili usred ljeta, samo su pokušaji jedne ili druge strane da se ne govori o bitnim stvarima. Baci se „kost“ i onda se svi toga uhitu.

Činjenica je, i tome svaki dan svjedočimo u vijestima, da postoje različiti nivoi nezadovoljstva u zemlji. Pogledajte vijesti iz dana u dan.

Lijevo orjentirana oporba organizira prosvjed. Po riječima vođa prosvjeda većina njih govori protiv Lex AP i protiv izbora Turudića za Državnog odvjetnika. Kažu da je to nedopustivo u demokracijama i da nas se uvodi u diktaturu.

Suci su sve donedavno štrajkali. Privremeno ne štrajkaju, ali nijesmo baš čuli da je sve između njih i Vlade sve razriješeno. Ili možda jest? Ili samo privremeno jest? Neki kažu da suci ustvari stalno potiho štrajkaju – kad se pogleda njihova učinkovitost.

Od ministra Beroša doslovno čujemo ovih dana da on vjeruje da zdravstveni radnici neće u štrajk. Nismo čuli detalje od čega se sastoji nezadovoljstvo, ali očito je da ga ima i da se potiho prijeti štrajkom čim sam ministar javno izražava nadu da štrajka neće bit.

Ovih dana su najglasniji prosvjetari koji su, izgleda, po novoj Vladinoj uredbi o koeficijentima plaća najlošije prošli. Nijesam čuo prijete li i oni štrajkom, ali su prilično glasni.

Eno, sinoć na vijestima slike iz Slavonije pokazuju da su traktori opet na cestama. A po portalima vijesti da su zajamčene otkupne cijene poljoprivrednih proizvoda u Hrvatskoj među najnižima u Europskoj uniji. Hoće li opet blokade prometnica?

Penzioneri vazda protestiraju i to s opravdanim razlogom jer neki, uistinu, ne znam kako preživljavaju. Za neke, za koje znam kolika im je penzija, me je sram da plate ujutro onu popišanu turu kafe kad se nađemo. A, razumijem da je i njih sramota da nikad ne plate ništa. Pa se nesretni ljudi otuđuju, radije stoje doma, ne izlaze. Jesu li to starost koju su zaslužili? Da pod stare dane nemaju obraza sjesti na kafu sa starim prijateljima? A okle plate struju i vodu i hranu, ne znam ni sam.

Čujem lokalno neke glasove da neki razmišljaju o organizaciji prosvjeda privatnih iznajmljivača. Ne toliko jer se osjećaju prihodovno ugroženi (bar zasad), nego jer su uvrijeđeni svime izgovorenim na njihov račun. Ko da su najgori šljam, kurve ili dileri droge, a ne pošten svijet koji nije loko po kafanama nego marljivo radio, sve po zakonu, a sad su stavljeni na stup srama i svak se na njima iživljava i pljuca, pa i laže. Pa i u izjavama na ovome portalu, pa i funkcioneri ili neke moderne funkcionerke koje ne znaju što govore ili laži izgovaraju namjerno.

Dakle, suma summarum, ne protestiraju samo ljevičari na prosvjedu u Zagrebu nego se sve zajedno uskomešalo. Možebit da svi koji protestiraju nijesu u pravu, da prećerivaju, ali malo je čudno da su se svi odjedanput „probudili“.

Logično je da je, kako narod kaže, „u stadu toplije“ i da je lakše prosvjedovat u masi prosvjednika nego bit jedan jedini pojedinac koji nije zadovoljan. Jer, jednog prosvjednika se lako može umirit, mrkvom ili batinom. Ali, kad ih je puno to nije lako.

Osnovno je pitanje zašto se sve to događa? Zašto je sve ovo vlast sebi dozvolila?

Kad malo razmislim, pozicija sadašnje Vlade je krajem prošle godine bila stabilna. Doduše, malo okrznuta ranije otkrivenim aferama, ali bila je relativna bunaca. I onda je Vlada odlučila krenut u seriju odluka koji su izazvali ove okršaje.

Na primjer, zašto je Vladi trebalo tako uporno baš sad „gurat“ Lex AP? Mogli su slobodno odgodit to za nekoliko mjeseci. Zašto im je trebalo baš sad predložit ili donosit uredbu o koeficijentima plaća? Jer, svaki put kad se u državi korjenito mijenjaju odnosi plaća među raznim državnim resorima, vazda je to „vreća buha“ jer činovnici ne gledaju samo visinu svoje buduće plaće nego i kako su rangirani prema drugima i – ako zaključe da je njihova djelatnost lošije rangirana – smatraju da su omalovaženi i onda krene lavina prigovora. Zašto je Vladi trebalo baš sad „gurat“ izbor očito neomiljenog Turudića za glavnog Državnog odvjetnika kad su znali da ovaj ima „reducirani izričaj“, a da mandat postojeće Državne odvjetnice traje do svibnja?

Zar nije bilo Vladi jednostavnije sve te nepopularne poteze odgodit za par mjeseci, pa održat izbore što ranije i, ako ih dobiju, imat slijedeće četiri godine za sve poteze koji nijesu popularni?

Poznato je iz cjelokupne svjetske političke prakse da skoro sve vlade svijeta prije izbora uljuljkaju političku scenu i stvore utisak „meda i mlijeka“ i paze se da ne daju oporbi ni najmanje povoda za kampanju niti narodu razlog za nezadovoljstvo. A nakon izbora, donose one najspornije i najnepopularnije poteze u prvoj, najkasnije drugoj, godini mandata računajući na zaboravnost naroda. Jer, ko će se sjetit što je bilo prije tri ili četiri godine.

Zato je pravo pitanje zašto je naša Vlada odlučila sve ove riskantne pa i izborno neprofitabilne poteze odlučila donijet baš sad? 

Različito komentatori tumače razloge. Neki kažu da je sve ovo bitka frakcija unutar vladajuće stranke koja se prelijeva na javni prostor. Drugi kažu da se ovi potezi povlače baš sad budući će se sa datumom izbora čekat do zadnjeg mogućeg datuma, a do tad će narod dijelom ovo zaboravit, a i da će se usput dogodit pozitivni pomaci ko npr. dolazak borbenih aviona i dobra turistička sezona pa će se sadašnji eventualni gubitak dijela birača amortizirat. A treći, najradikalniji, govore da su ovakvi potezi bili nužnost jer da postoji još cijeli niz neotkrivenih afera i da se njihovo otkrivanje treba na bilo koji način sad zaustavit i da su ovo bili iznuđeni potezi pa „što košta – neka košta“.

Što god bilo od toga, običan svijet se treba zapitat je li vrijedno da bilo što od toga utječe na opće stanje u državi, a osobito kad vidimo u kakvom uzavrelom svijetu živimo? Treba li nam da na granicu Lijepe naše baš sad izvjesimo natpis „inventura“ baš u ovim okolnostima? Pogledajte povampirene pojedince u regiji kojih je sve više zastupljeno u medijima iz dana u dan, a - nemojmo se zavaravat - svi oni imaju svoje sljedbenike. Treba li uopće analizirat „kupus“ i nered u cijelom svijetu kad je to jasno i maloj djeci? Pa, u takvoj situaciji se treba upitat treba li nam i u zemlji ovakvo raspoloženje slično onome u expres loncu?

Mislim da je vrijeme za smirene ljude, za one koji imaju „zrno soli“ u glavi, koji se neće uzvisit u pobjedi niti ponizit u porazu. Trebaju nam ljudi koji će, kad pobijede na izborima, pobjedu proslavit bez ikakvog šampanjca, bez mahanja zastavama, čak i malo pognute glave, svjesni da su dobili vruću „patatu“ i da sve ovo treba dovesti u red, primirit narod.

Jer, ko god pobjedi i dobije pravo imenovanja nove Vlade može bit siguran da će to pravo dobit sa vrlo tankom većinom pa mora bit svjestan da se u toj pobjedi nije baš pametno puno „raholit“ znajući koliki je postotak stanovništva glasao za pobjedničku strukturu. Pri tome ne govorim o broju izabranih zastupnika u ovom nakaradnom izbornom modelu.

Znajući kakvi smo mi, sumnjam da će se ovo ostvarit, ko god pobijedi ponašat će se ko da je „direktor Svemira“, ko da je osvojio 90% svih glasova u državi, a – u suštini – imat će kakvih jadnih prikupljenih tridesetak posto glasova i onda će sa raznim „žetonima“ osvojit većinu zastupnika, jedva dovoljnu da formira većinu.

Dubrovačko njorgalo