Znate li da postoji jedinstvena ljestvica za mjerenje depresije? Na samom vrhu, bolje rečeno dnu, nalaze se Hrvati. Ukratko mjerna jedinica glasi – koliko si nesretan od nula (jako sretan) do hrvatski poljoprivrednici i ugostitelji?

Dovoljno je par puta pogledati Plodove zemlje da shvatiš svu kolosalnost nesreće hrvatskog poljoprivrednika. Nikad, ama baš nikad, u čitave 64 godine koliko se prikazuje emisija nije rečeno ništa lijepo i optimistično. Ono tipa, vidi kako je prekrasno procvjetala ova trešnja. Ne valja poljoprivrednicima kad je kiša, ne valja kad je sunce, ne valja kad je snijeg, ne valja kad je led, ne valja kad je toplo, ne valja kad je hladno, ne valja kad se biljke prskaju otrovima, ne valja ni kad se ne prskaju, naprosto ništa ne valja u zemljoradništvu ovih krajeva. Postavlja se pitanje je li ikad ijedan poljoprivrednik u svih ovih šest i pol desetljeća vidio bilo kakav uspjeli plod, recimo, najobičniju jabuku? A onda dođeš na pjacu, a kilo krušaka skuplje od sedam dana krstarenja Mediteranom.

Jedini koji se mogu mjeriti s kuknjavom hrvatskih poljoprivrednika su hrvatski ugostitelji. Njima je, čak i sad već legendarna 2019. godina bila super teška i izazovna. Nedostaje radne snage, rade sve sami ljenjivci koji nisu u stanju svaki dan delati 14 sati, nego još traže i slobodne dane. Pa ne valjaju gosti, slabi su to potrošači, ne žele se isprsiti u restoranu, nego jedu fast food splačine. A tek država, ajme majko koliki je PDV, zemlje u okruženju, naša konkurencija, svi imaju upola manji porez na hranu i piće. Uglavnom jadni prosječni ugostitelj na kraju 2019. godine kupio je nekoliko stanova i auta da barem na trenutak zaboravi užas posla kojim se bavi.

TEŠKI MISTERIJ

Stoga me herc skoro zviznuo kada sam ovog Uskrsa po medijima čitao izjave vlasnika restorana i hotela diljem jadranske obale: „Nikad bolji uskrsni vikend“, „Predsezona porušila sve rekorde“, „Ako se ovako nastavi, bit će bolje od 2019.“, „Ne pamtim ovoliki promet na terasi“, „Gostiju ima i žele trošiti“, „Moj restoran je stalno pun!“ Šta je ovo, majko mila, zavapio sam u čudu slušajući optimizam hrvatskih ugostitelja, još bi mi samo falilo da se sad ubace poljoprivrednici i kažu: „Nametnici nam ne žele napadati povrće i voće“, no naravno da zemljoradnici čak ni u tom slučaju ne bi pokazali dašak optimizma nego bi odmah dodali: „Ove godine nema parazita, sve je rodilo u rekordnim tonažama, pa nam je zbog toga strašno pala cijena otkupa“, i jasno odmah zaključak u odjavi Plodova zemlje: „Ajme, šta da radimo, morat će nam država pomoći da prebrodimo ovaj fenomenalan urod i male cijene!“

No vratimo se mi sreći ugostitelja. Kako je pobogu moguće da se u jeku najveće krize 21. stoljeća kada nas u kombinaciji ubijaju pandemija korone, rat u Ukrajini, rast cijena energenata i inflacija – znači u doba najgore moguće zamislive ekonomske depresije – pojavio optimizam u tradicionalno depresivnih poduzetnika koji inače u normalnim vremenima kada nema ni bolesti, ni ratova, ni inflacije, ni rasta cijena nafte i plina jauču i leleče kao da ih tjeraju na sadnju pomadora? Kako je moguće da je hrvatski ugostitelj po prvi put u povijesti razvukao smiješak u kameru na isti dan kada je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju rekao da svijet čekaju prva poglavlja Biblije - znate one užasne, depresivne horor priče o skakavcima, potopu i svim drugim užasima, koje svećenici preskaču na satovima vjeronauka kako mališani ne bi imali noćne more?

Fakat, teški misterij! 

A onda mi je sinulo, pa sam čak i tradicionalno depresivni ja razvukao osmijeh ispred monitora. Naš dobri Davor Božinović, čovjek kojemu bi jedinu odgovornost dao da posudi onaj svoj kreštavi glas nekom crtiću, ipak je pametniji... Ne bi to čovjek na prvu rekao, ali jest, pametniji je od svojih kolega. Hrvatska je, naime, jedina zemlja Mediterana koja dopušta ulazak u državu svima bez ikakvih restrikcija – ne trebaju nikakve COVID potvrde, ne trebaju nikakva cijepljenja, ne trebaju nikakva preboljenja, PCR testovi, ne treba ništa osim novčanika spremnog za trošenje. Za razliku od Lijepe Naše ostale mediteranske zemlje Turska, Grčka, Italija, Francuska, Španjolska traže COVID potvrdu. I ne bi to bio problem da ona ne vrijedi devet mjeseci od primitka drugog cjepiva. Pošto je većina Europljana drugo cjepivo primila prošlo ljeto, to znači da im je istekla ovog proljeća (ako se netko prošle godine cijepio s drugom dozom u lipnju, COVID potvrda mu je trajala do ožujka ove godine). Drugim riječima, brojnim Europljanima istekla je valjanost COVID potvrde, a mnogi od njih ne jure po booster dozu koja omogućuje njeno neograničeno trajanje. Ako žele putovati, a ne da im se zezati s testovima, nemaju previše izbora – Hrvatska ili – Hrvatska!, jer čak ni Albanija ne dopušta ulaz u zemlju bez COVID potvrde, isto kao ni Rumunjska, te Bugarska.

EUFORIJA NJEMAČKIH MEDIJA

Bez ikakvih ograničenja, osim u Hrvatsku, u ovom trenutku može se putovati u Crnu Goru, Sloveniju, Mađarsku, Češku, Slovačku, Poljsku, ali turistima one nisu toliko atraktivne kao naša zemlja. Prije neki dan mediji u Austriji i Njemačkoj bili su gotovo euforični što se u Hrvatsku može putovati bez ikakvih restrikcija te se zabavljati u noćnim klubovima sve do jutra, jer su se kod nas za razliku od tih zemalja ukinule sve mjere, čak i karneval u trgovinama. Eto jednostavnog i logičnog odgovora na pitanje kako je moguće da je u Hrvatskoj toliko turista i zašto se ugostiteljski brk napokon smije.

Ne da se djelu ljudi više slušati ni o koroni, ni o ratu u Ukrajini, žele živjeti život, pa stoga putuju. Sveukupni broj turista u Europi ove sezone, naravno, bit će znatno manji nego 2019. godine (pogotovo jer će je slabije pohoditi gosti dalekih zemalja), ali u Hrvatskoj ih je sada više samo zbog politike Božinovića i njegovih kolega po drugim mediteranskim zemljama. Ako se na Sredozemlju ta politika COVID potvrda nastavi, i ako se istovremeno dodatno ne razbukta rat u Ukrajini, Hrvatska će srušiti sve turističke rekorde, ali bojimo se da će i konkurencija doći pameti kada proračun počne pucati po šavovima inflacije.

Do tada se možemo naslađivati što neki ljudi žive u zemljama čiji su ministri gluplji čak i od HDZ-ovaca.