Sretan ti 50. rođendan Edita Majić, vrištale su krajem prošlog tjedna naslovnice nacionalnih medija čestitajući pola stoljeća nekadašnjoj perspektivnoj i talentiranoj hrvatskoj glumici, danas časnoj sestri karmelićanki. Nakon kratke čestitke u prvoj rečenici teksta, novinari su brže-bolje svojim čitateljima pojasnili tko je Edita Majić.

-Nekoć prelijepa mlada glumica u Zagrebačkom gradskom kazalištu 'Gavella', iznenadila je mnoge kad je 2004. godine najavila svoj odlazak u karmelićanski samostan u španjolskoj Avili. Bila je posebna, veličanstvena u svojim ulogama Salome, Antigone, Susie Schwartz, izdvajala se profinjenošću i glumačkim talentom, pa je njezina odluka tim više bila sasvim neočekivana, a po nekima i nepromišljena – pišu mediji, pa nastavljaju:

-Već 1999. na Pulskom filmskom festivalu nagrađena je Zlatnom Arenom za sporednu ulogu u filmu Ognjena Sviličića 'Da mi je bit morski pas'. U Teatru &td zaigrala je u predstavi 'Gorki gorki Mjesec' koju je režirao Petar Selem. Uz Božidara Alića u ulozi Franza, Edita je utjelovila nezaboravnu tragičnu Rebeccu. Za nju je s 25 godina dobila Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju mladu glumicu i najavila blistavu karijeru. U idućih nekoliko godina slijedilo je još nekoliko priznanja, od nagrade na Festivalu malih scena u Rijeci, preko Dana satire u 'Kerempuhu' do nagrade Fabijan Šovagović na Festivalu glumca u Vinkovcima 2002. godine. Samo dvije godine kasnije objavila je da napušta glumu i odlazi iz Hrvatske – nastavljaju u tekstu.

Potom redatelji Krešimir Dolenčić i Petar Selem govore kako je Majić bila talentirana ne samo u glumi, već i u slikarstvu, te glazbi. Imala je prekrasan glas kakvo glumište Gavella jedva da je ikad imalo, govori Dolenčić, a Selem napominje da je u sebi „nosila jedan misterij“. Svima nedostaje njen zarazni smijeh, govori Darija Mikulandra o svojoj prijateljici čestitajući još ročkas.

Novinar zapanjeno zaključuje da je prije tri godine Edita Majić otišla još dalje u svom isposničkom životu. Postala je pustinjakinja, a u tekstu se i dalje traže razlozi odlaska, među ostalim, spominju se kao mogućnost nesretne ljubavi i narkotici, što njeni bliski prijatelji opovrgavaju.

Godinu dana prije, ne znam je li se sjećate, nacionalni mediji su čestitali 49. rođendan Editi Majić, nekoć perspektivnoj i talentiranoj glumici, danas časnoj sestri karmelićanki. U tekstu su objasnili tko je ona, pa smo saznali da je riječ o nevjerojatno lijepoj mladoj glumici, koja se isticala profinjenošću i talentom, dobitnici brojnih nagrada, među ostalim u filmu 'Da mi je biti morski pas'. Redatelji Krešimir Dolenčić i Petar Selem istaknuli su kako je bila talentirana ne samo u glumi, već i u drugim umjetnostima poput slikarstva i glazbe. Imala je prekrasan glas kakvo glumište Gavella nikad nije imalo, rekao je Dolenčić, a Selem je napomenuo da je u sebi „nosila jedan misterij“. Svima nevjerojatno fali njezina radost, dodala je Darija Mikulandra.

Prije dvije godine, ne znam jeste li zaboravili, pa da vas podsjetim, mediji su čestitali 48. rođendan, nekoć nevjerojatno talentiranoj i profinjenoj glumici Editi Majić, koja je sve ostavila i postala časna sestra, da bi se 2017. godine odlučila na još radikalniji korak – sada je pustinjakinja. U tekstu su objasnili da je dobitnica brojnih nagrada, da je utjelovila nevjerojatne likove, među ostalim i u filmu Ognjena Sviličića 'Da mi je biti morski pas'. Krešimir Dolenčić i Petar Selem kazali su da je bila talentirana ne samo u glumi, nego i u slikanju i pjevanju. Uh kakav glas, glumište Gavella bojim se da je takav ikad imalo, kazao je Dolenčić, a Selem je pridodao da je to vjerojatno zato, jer je u njedrima „nosila nekakav misterij“. Darija Mikulandra se požalila da je doživjela šok i tugu.

Od 2004. godine, kada je Majić napustila svjetovni život, svake godine mediji čestitaju rođendan nekoć talentiranoj glumici, danas časnoj sestri. Čitatelji napamet znaju čitav tekst, jer se Majićki u 17 godina život uopće nije mijenjao, osim što se odvažila postati pustinjak. Bez obzira što u tekstu nema ništa apsolutno ništa novo, hrvatski čitatelji čim vide Edita Majić u naslovu, odmah će kliknuti.

Pa će po tko zna koji put pročitati da je riječ o profinjenoj glumici, dobitnici pregršt nagrada, sve dok Dolenčić ne kaže da je bila ženski Freddie Mercury, a Selem da je mogla gostovati i u emisiji Na rubu znanosti, jer je u sebi nosila jedan misterij. Da probudite prosječnoj čitatelja u pola noći i kažete mu Edita Majić, on će sve ovo kao iz topa ponoviti i još će dodati kako strašno nedostaje Dariji Mikulandri.

Pa zašto onda evo već 16 godina traje opsjednutost Editom Majić, iako se u njenom životu ništa ne mijenja i sve se odavno zna? Jasno je zašto mediji kopipejstaju dobro poznatu priču – njima ona donosi klikove i lajkove, no zašto čitatelji čim vide Edita Majić u naslovu instiktivno kliknu na tekst, iako dobro znaju da tamo neće naći ništa što već ne znaju?

Zato jer ih životna priča Edite Majić istovremeno fascinira i uznemiruje. Prosječni homo sapiens želi uspjeti u životu. Pod uspjehom se smatra da si odličan u tome što radiš, da dobivaš nagrade, a uz to onda logično ide i novac koji trošiš na putovanja, aute, večere…, odnosno hedonistički život. Znaš da će te smrt sustići, pa bi htio ostaviti nešto iza sebe na planetu Zemlji, a kud ćeš bolje, nego ako si talentiran za umjetnost. Možeš svijetu podariti glumačke uloge, slike, pjesme…

Sve je te talente Edita Majić imala i mogla je u svom životu puno više uspjeti od prosječnog smrtnika, ali je sve ostavila i posvetila se isposničkom životu, koji je u naravi dosadan i bez uzbuđenja. Pa kako to, pita se fascinirani čitatelj, iako duboko u sebi i on nosi nekakav misterij koji mu govori da Edita izabrala dobro, jer sva ta trka za uspjehom nema smisla. I to ga uznemiruje, jer ego trka nema smisla, ali nema ni odlazak u časne, pa što da onda radi u životu, pita se prosječni tražitelj smisla.

Zna taj misterij u njemu da je sve tako prokleto prolazno. Za 200 godina nitko se neće sjećati nijedne predstave iz Gavelle, a kamoli tko je tamo glumio, neće stanovnici budućnosti uopće znati za Radu Šerbedžiju, pa kako će tek onda čuti za nekog manje poznatog glumca, neće slušati pjesme koje mi danas slušamo, neće im uzor biti nogometaši koji danas igraju, Kanye West i Kim Kardashian bit će im samo neki aveti prošlosti, kao što su nama Gregory Peck ili Lee Remick. Čuli smo za njih, ali uopće ne znamo, niti nas imalo interesira je li Peck bio glumac ili marinac u Korejskom ratu.

Za 200 godina u Hrvatskoj nitko neće znati da su tamo živjeli Kolinda Grabar Kitarović i Zoran Milanović, nitko živ neće čuti da je Jozo Gašpar volio jeger, nitko se neće sjećati da je Baka Slišković volio Svetlanu Kitić, nitko neće vrtjeti na YouTubeu akciju Željka Muse kojom je oderao norveškog jarca, nitko neće znati kakav je skok šut imao Kobe Bryant, nitko neće pogledati film Ognjena Sviličića „Da mi je biti morski pas“, nitko, pa ni njihovi potomci, neće znati da su nekoć živjeli Krešimir Dolenčić, Petar Selem i Darija Mikulandra, nitko neće znati da sam pisao ovaj tekst, niti će ga tko čitati, niti će tko biti svjestan da sam postojao uključujući i moje praprapraunuke.

Jedino što će budući Hrvati i Hrvatice znati iz našeg doba jest - nije li to paradoksalno da ne može jače - da je tu živjela Edita Majić, nekoć slavna i talentirana glumica koja je ostavila sve i postala časna sestra. Mediji će joj čestitati 250. rođendan, a čitatelji će opsjednuto klikati, iako cijelu priču znaju napamet.

-Da mi je biti Edita Majić – govorit će im misterij iznutra.