NAPOMENA - Tekst je satira, izmišljen je

Iako je klima neumorno zujala, zrak u prostoriji bio je masivan, doslovno te mogao opaliti svojom težinom. Valjda je upio svu negativnu energiju ljudi koji nervozno sjede na stolicama postavljenima u krug, pa ih je još jače pritiskao. U sredini, okružen pognutim glavama, u košulji dugih rukava sjedio je prosijedi lik koji je okupljenima davao riječ. Nakon što rukom pokaže na jednu gospođu, ona ustane, zakašlje se i ponizno reče:

-I'm Judy, and I'm alcoholic!

-Hallooooooooooouuuu Judy! – zaderu se okupljeni u jedan glas.

Judy ispriča svoju storiju o višegodišnjem druženju s bocom, kako su se upoznali, što su radili, kada su stigli bijeli miševi… Na kraju izlaganja zaplače kao ciklona u Tropima.

Potom prosijedi profesor da riječ sredovječnom muškarcu. Ovaj se ustane sa stolice i stane zamuckivati.

-I'm John, and I'm gambling man! – jedva izgovori, a profesoru kroz glavu protutnjaju lyricsi Animalsa…

My mother was a tailor
She sewed my new blue jeans
My father was a gambling man down in New Orleans

… dok ga ostala balica otpozdravlja s dugouzlaznim Hallooooooooooouuuu.

John pripovjedi svoju priču o višegodišnjem druženju s ruletom, kako su se upoznali u Las Vegasu, što su radili u New Orleansu, kada su stigli kamatari u novim plavim rebatinkama… Na kraju izlaganja zaplače kao monsun u Indoneziji.

Potom profesor psihologije da riječ gospodinu koji je u ovu svjetski poznatu komunu stigao iz dalekog Dubrovniku. Gospar se ustane sa stolice, namjesti očale, pa reče:

-My name is Zovko, Dennis Zovko, I'm concrete addict!

-Hallooooooooooouuu Zouvkooouuuu – pozdrave ga okupljeni, a profesor ga stane u čudu gledati. Nikad mu se nitko u čitavih 30 godina psihološkog rada nije obratio s ovom dijagnozom.

-What a fuck! – pomisli – Što li ovoga muči?

Odmah ga upita da pojasni što, pobogu, pod tim pojmom 'concrete addict' podrazumijeva?

-Kako što se podrazumijeva? – začudi se Dennis – Pa upravo ono što znači. Ja sam ovisnik o betonu.

Začuje se žamor među okupljenima, čak i ponešto smijeha, postalo im je jako zanimljivo. Uvijek slušaju o pijancima, kockarima, narkomanima, prostitutkama, ali za ovakav slučaj nikad nisu čuli.

-Palim se na beton – krene objašnjavati Zovko – Čim se ujutro probudim stanem razmišljati što bih danas mogao betonirati. Hoću li dignut još jedan kat ili ću građevinu proširiti u stranu? Ako slučajno ugledam neko stablo, odmah me pojede nervoza i stanem vrtjeti u glavi kako bi bilo lijepo zavrtjeti malo cementa u miješalici i poslati prirodu u povijest, razumijete?

-Vi ste vlasnik neke građevinske firme? – upita profesor.

-Ne, ja sam vlasnik hotelskog resorta u Dubrovniku.

-Aha, razumijem – uzvikne profesor – znači svako malo proširujete taj svoj resort, je li?

-Tako je!

-Pa na što to liči? – reče profesor neprofesionalno i nasmije se – sigurno kao favela u Rio de Janeiru.

Zovku se stisne u grudima. Najradije bi ga opalio šakom. On boluje od predoziranja betonom, a ovaj ga zajebava.

-Lako se vama zezati s bolesnim ljudima.

-Oprostite, gospar, molim vas da mi oprostite. Meni je ovo sve novo, pokušavam shvatiti što vam se događa u glavi. Znači vi hoćete reći da jednostavno morate nešto betonirati, uopće nema veze je li postoji realna potreba za tim?

-Gledajte, meni ovisnost o betonu radi probleme u životu. Mislite da se mojim gostima uopće sviđa ovakav preizgrađeni resort?

-Da, da to je onda veliki problem, shvaćam vas. Vi znači betonirate i u srcu sezone kada su vam hoteli puni gosta?

-Betoniram uvijek, naravno, i u srpnju, i u kolovozu, i u rujnu. Gost se ujutro digne i pije kafu na balkonu, a ja dovedem tešku mehanizaciju i imam apstinencijsku krizu sve dok ne začujem tornu kako trese. E onda sam napokon opušten.

-Pa što vam gosti na to kažu?

-A nisu baš zadovoljni, ali što im ja tu mogu?

-A vlasti vam uredno daju dozvole za sve te vaše betonske radove?

-Ne baš sto posto, ali za veliku većinu, da.

-Kakvi su luđaci te vlasti u Dubrovniku, nisu normalni! Tjeraju vas GUP-om dublje u ovisnost, sve na papiru legalno, a u stvarnosti problem – nasmije se profesor, pa odmah priupita - Znači imate i nešto bespravnih radova?

-Nešto malo. Ne razumijem građevinsku inspekciju. Piše mi kazne zbog nelegalnih radova, a uopće ne razumiju da je meni potrebna pomoć. Vidite vi koja je to tabu tema u Dubrovniku. Nisam ja jedini kojemu je potrebna medicinska skrb. Ima u Dubrovniku jako puno bolesnika o betonu, čak mi se čini da to nema nigdje drugo na svijetu, bar u tolikoj mjeri. A šupci novinari stalno nešto pišu i prozivaju nas. Ne kontaju da se radi o bolesti. Umjesto da nam pomognu, oni nas još dublje guraju u pakao betona. Ja kad vidim tekst u novinama o lošem GUP-u, najradije bih sjeo u bager i iskopao brdo, razumijete?

Profesor nije baš razumio. Iskreno govoreći nije kontao apsolutno ništa. Dennis Zovko nastavio je s monologom.

-Zamislite kakva je to bolest. Vidite bonacu na moru, ali ne možete se veseliti i uživati. Ja bih, razumijete, najradije cimentao more.

-Da otočani ne plaćaju vapore? – odere bazu jedan od okupljenih, inače đankoza po zanimanju.

-Dosta, dosta, smirite se – reče profesor – Ima za sve lijeka, pa i za ovo. Ovako ćemo lijepo. Ako već morate betonirati, onda to možete činiti i na nekim drugim dijelovima svijeta, a ne nagrđivati Dubrovnik. Znate veliki je ljudski mit da je priroda svuda lijepa. Uzmite kao primjer Hercegovinu ili Dalmatinsku zagoru. Tamo je priroda, da 'prostite, napravila sve od k*rca. Nije se nimalo potrudila, kao da joj se nije dalo. Onaj kamenjar je, priznat ćete, ružan kao klima u Yakutsku. Vidite, ni u Sibiru se priroda nije proslavila s klimom i ljepotom okoliša. Znači, moj vam je savjet da ako već morate betonirati, ako ste ovisni o cementu i miješalici, onda 'ajdete upražnjavati te vaše fetiš nagone u neku ružnu prirodu, a nemojte u Dubrovniku, razumijete? – istakne profesor, pa odmah potom zaključi:

-A, naravno, uvijek se u liječenju svih ovisnosti, pa tako i one o betonu, možete okrenuti vjeri!

-Hareeee Betoooooon Hareeeee Ciglaaaaa… – zapjevaše skupno vitezovi stolica ukrug.