Baš je dobro da je Turudić relativno brzo dočekao odluku Ustavnog suda, kako za osnivanje Visokog kaznenog suda nema ustavne prepreke, pa će s prvim danima siječnja moći gazdovati na novom sudu. Pokazali su ustavni suci kako mogu biti brzi i operativni kao nikad dosad. Doduše, tražili su oni i mišljenje ustavnih stručnjaka  Zagrebačkog, Splitskog, Riječkog i Osječkog pravnog fakulteta, kako bi mogli kvalitetnije donijeti odluku, ali nije im se dalo čitati što su sve profesori nadrljali. Profesori se raspisali, oni zagrebački čak na sto i pedeset stranica. Tko bi to čitao? Sad je jasno gdje je problem u našem sudstvu. Svi odvjetnici dobro znaju da žalbe, podneske i slične pravne marifetluke  treba pisati na jednoj stranici ili najduže na jednoj i po strani papira jer u suprotnom, sudac nema živaca sve to čitati. Ista je stvar i s našim sucima Ustavnog suda. Smaraju ih obimni spisi. Sad je razvidno  da se radi o starim traumama,  još iz vremena dok su studirali. Profesori na pravnim fakultetima čak ni skripte ne znaju napisati krače od tristo stranica. Pa ti čitaj! Takve traume zauvijek su ostale potisnute u podsvijesti naših u mladosti teško traumatiziranih sudaca. Čim vide puno teksta nešto ih zgrči u želucu i ne mogu to čitat' i ne mogu. Ne može ih natjerati  na čitanje ni loša statistika presuda, jer ništa nije vrijedno te noćne more kad se znojni probude  iz sna u kojem im sudski dostavljač donosi predmet s golemim brojem sitno i gusto natipkanih stranica pa ih slaže i slaže puneći sobu, kupaonu, kuhinju stalno donoseći  još, i još, i još. Što se statistike tiče manje je važno, ionako nema posljedica za lošu statistiku. Zbog svega toga, tako istraumatizirani, nisu mogli, ma koliko htjeli, čitati tu gomilu pa su proglasili  ustavnim ono što po njihovim profesorima zapravo i nije u skladu s Ustavom. Koga briga! Važno je da sustav  nekako funkcionira. Sve to oduševilo je ministra od Pravosuđa, pa je brže bolje sazvao presicu, kako više nema prepreka za osnivanje novog suda, tzv. Turudićevog Visokog kaznenog suda. I nek' mu sad netko kaže kako nema reforme pravosuđa. A novi sud! Ha! 

Pogledamo li naše medije i portale od 2000. na ovamo svakih par godina krene priča o velikoj reformi državne uprave. Pa ministri objašnjavaju kako će državna uprava biti efikasna, brza i na usluzi rađanima. Sad već slavimo dvadeset godina od prvih najava reforme ovog glomaznog sustava. Sadašnji ministar Malenica, koji je eto proveo i uspješnu reformu pravosuđa osnivanjem novog suda, pripremio je i promjene u državnoj upravi. Smanjenje broja vijećnika, manje zamjenika načelnika i gradonačelnika, ovisno o veličini pojedine jedinice, spajanje nekih manjih Općina, ako to one to budu htjele i izračunao kako će time država uštedjeti gotovo tristo milijuna kuna. Što je taman za malu ratu  duga zdravstva. Ide to super i brzinski ovom mladom ministru  pa ne bi bilo loše u njegovo ministarstvo pravosuđa i državne uprave dodati još i zdravstvo.  Malo tu, malo tamo i za godinu dana sve kozmetičke reforme završene. To se zove učinkovitost i svi će u vladi biti zadovoljni. Može li bolje?  Zoki bi rekao: „ Teli mi se krava, krsna mi je slava!“

Vijeće za nacionalnu sigurnost još nije na vidiku i ako je suditi po Zokijevim lamentacijama, neće tako skoro ni biti sazvano. Jer je predstojnik Plenkijevog ureda pisao Zokijevom predstojniku, kako bi se trebali dogovoriti o terminu za sazivanje Vijeća za nacionalnu sigurnost. To je Zokija jako snervalo. Jer je na dopisu potpisan Plenkijev predstojnik, a nije Plenki, pa mu je poručio da može poslati poziv i preko ložača centralnog grijanja i nek' usput pošalje i koju kilu ugljena. Bog zna, možda je na Pantovčaku jako zahladilo. Kako sad stvari stoje, šanse za sjedanje za isti stol i ozbiljan  razgovor ovo dvoje najviših državnih dužnosnika su gotovo nikakve. Iz čega možemo zaključiti da je stanje u državi fenomenalno  zbog čega nema nikakvog razloga za ozbiljnost i odgovornost prema njenim građanima. Kad je sve tako super onda je logično da se dečki malo zaigraju. Tko bi im zamjerio. 

Korona maršira sve bržim tempom diljem Domovine. Čini se da je trenutno najgore na sjeveru, ali Capak i društvo u milom nam Stožeru su prilično zadovoljni. Što je logično jer moglo bi biti i gore. A kako još nije onda će uz posebne epidemiološke mjere u Vukovar na tužnu obljetnicu moći doći „samo“ pet stotina ljudi. Preporuka je da ne dolazi više, ali ako dođe, onda ništa. Traumatična iskustva onih koji su preživjeli koronu kao i iskustva iz bolnica onih koji svaki dan gledaju muke bolesnih i smrt onih čije tijelo nije izdržalo prokleti virus trebao bi biti apel razumu svima nama. Nosite maske, držite razmak i nemojte ići na mjesta  gdje se okuplja više ljudi. Na taj dan u Vukovarskoj ulici u Dubrovniku uvijek su gorjele svijeće i lampioni da nas podsjete na strašnu Vukovarsku tragediju. Na tragediju rata koja je odnijela previše života. Nema nikakve potrebe riskirati svoj i tuđe živote odlaskom u grad heroj. Proći će ovo i bit će vremena za to.Riskiranje nije hrabrost već nedostatak razuma. Čuvajte sebe i druge. Eto vas.