Ima to i svog šarma. Naravno, najlakše je reći da šupljaci govore o tome, ali nije da ta tema nije nužna, sve dok ne dođe do konačnog razrješenja, do otpuštanja gorljivosti, do konsenzusa. Nije to nebitno. Upravo naprotiv, sindrom nastojanja ka "svoga na svome" ne spada samo u povijesne udžbenike, dio je neprilika u mnogim oblastima, kako društvenim, tako i ekonomskim.

Stoga, dok do konsenzusa nije došlo, poslovično se raspravljalo i o jučerašnjoj misi za žrtve Bleiburga. Jedni su došli tako na svoje da sjećanje na žrtve Bleiburga postane nešto što se podrazumijeva, nešto što ulazi tako u dio svakodnevice, dok drugi smatraju da je to rehabilitiranje ustaškog režima.

No, pojednostavimo.

Misa je svečani praznik duha i na komemoracijama se posvećuje mrtvima.

Onima koji su stradali na ovaj ili onaj način. U sretnim i sređenim državama podrazumijeva i - egzekutore, dakle one koji po naputcima Duha Svetoga nisu znali što rade. Zato je misa sveta, jer se moli za spas duše. I u tom smislu je nebitno je li žrtva dobra ili loša, žrtva je jednostavno žrtva.

Stoga, zašto ne misa u sarajevskoj prvostolnici? Je li bilo nevino stradalih? Naravno, to je pitanje u sferi retorike i jasno je barem koliko i sami odgovor.

Problem je što je sve to u Hrvata drugačije. Jer, spomenuti naputak Duha Svetoga ne zna za košiće, bujance i ostale hasanbegoviće. Hrvati, naime, drugačije postrojavaju povijest. Te "blajburške mise" usmjerene su u slavu propalog krvavog režima i njegovim monstrumima. Tu je srž problema, u tome što se tu radi o komemoraciji za tzv. Nezavisnom državom hrvatskom.

Crkva u Hrvatskoj i egzistira na podjelama društva, njoj su i partizani i ustaše u domeni "Zdravo Marije", a trula desnica ionako zna bulazniti samo o prošlosti. Uostalom, jesmo li čuli hasanbegoviće i zekanoviće da govore o ekonomiji ili mjerama za izlazak iz ove ili one krize s pošastima korone ili bez nje?

Hrvatska je zarobljena u kandžama klerikalno-nacionalističke provenijencije. S druge strane, niti ljevica, da 'prostite, nikad nije bila - gluplja, naprosto neobrazovanija, više nadojena na internet teorijama.

Ne zaboravimo, fašizma ipak nema, nema ga barem na onaj način zbog kojeg je nastao antifašizam. Stoga, i današnji antifašizam je ishlapio. Napaja se on po jučerašnjim misama, sa zastavama na kojima je petokraka, pod kojom su ljudi također svirepo pogibali. Što je samo po sebi idealna antiteza onima drugima. 

A danas, u 2020. godini, onaj nekadašnji antifašizam, trebao bi se pretočiti u druge domene. Trebao bi se boriti protiv samorazumljivosti, društva klijentelizma i korupcije, lokalnih našizama, politike koja prekriva svaki vid društva, onih koji samo klimaju glavom, spremnih uvijek svoj glas ubaciti u bleku onome kojemu zatreba.

Protiv toga bi se trebao boriti taj "antifašizam", a ne stvarati protutežu notornim ustašlucima u Sarajevu, ili pjevati "Bella ciao" po LGBT paradama, što je već stvar pomanjkanja stila, uopće dovoditi u svezu antifašizam sa seksualnim izborom je stvar pomanjkanja zdrave pameti prije svega.

Antifašizam danas bi trebao biti intelektualna provokacija, nešto što nadilazi banalna pitanja, ali na ogađenim prostorima sve je to dio iste tmaste mase.

I stoga, sve dok je tako, jučerašnje mise bit će stvar pravila. Bez pomaka, s prazninom na najnižoj stepenici jada do kojeg se moglo survati jedno društvo, u kojem onaj tko ne poznaje jezik mržnje i podjela biva Don Kihotom, tko zna kad i u koje vrijeme izgubljen u prijevodu hrvatskog poimanja stvarnosti.

*Stavovi izneseni u kolumnama su stavovi autora, ne redakcije.