Umjesto da su i urednik Trebinje live-a i gradonačelnik Trebinja Mirko Ćurić i brojni drugi političari takozvane Republike Srpske došli pokloniti se svim nevinim žrtvama u Dubrovnik i zamoliti oprost zbog svojih prethodnika i njihovog zločina, dugogodišnjih teritorijalnih pretenzija, želja za građenjem još starijeg Dubrovnika i nikad dosanjane kafe na Stradunu, oni su okrenuli pilu naopako. Umjesto da se ispričaju obiteljima ubijenih vatrogasaca i vojnika koji su stradali spašavajući izbjeglice iz plamtećeg Hotela Libertas kojeg su prethodno fosfornim granatama zapalili zlotvori bez trunke emocija. Izgubili su svoje živote po nalogu onih koji su znali da je u tijeku gašenje požara i spašavanje prognanika iz plamtećeg hotela. 

Ali ne, prvo bijelo polje jedne postrojbe koja je sudjelovala u obrani Dubrovnika tog dana i njihov službeni grb  zasjenili  su stotine poginulih i ranjenih za koje se dan danas službeno Trebinje nije niti ispričalo, niti poklonilo žrtvama za koje su suodgovorni.

Nepotpisani autor nezapamćene kuknjave pita se: 'Evropo, zašto ćutiš? - Ovo je Dubrovnik 21. vijeka, Evropa 21. stoljeća', a upravo je s tim pitanjem zakasnio točno trideset godina.

Isti taj nepotpisani autor jadnog i bijednog teksta, koji je moguće prije rata živio u Dubrovniku, je trebao postaviti Europi pitanje: 'Evropo, zašto ćutiš? - Ovo je Dubrovnik 20. vijeka, Evropa 20. stoljeća'. Trebao se pitati zašto 'njegovi' ubijaju njegove bivše komšije u Dubrovniku, i Hrvate, i Srbe, i Bošnjake. Ta Europa koju doziva nepotpisani autor, jer i nepotpisivanje znači dozu srama prema napisanome, nije učinila dovoljno da zaustavi sumanut napad na jedan Grad koji nije imao niti jedan vojni objekt, niti jedan cilj koji bi bio zanimljiv bilo kojoj vojsci osim zauzimanja tuđeg teritorija mimo volje stanovništva.

Narod koji zaboravlja prošlost, slijep ide u budućnost – stara je poslovica koju ni urednici, ni političari 'preko granice' nisu nikada pročitali, jednako kao niti onu da je sto puta napisana laž i dalje laž koliko god je oni fabricirali i umanjivali težinu tereta koju nose iz svoje tridesetogodišnje povijesti. Spominjući 1945., Hitlera, Pavelića i II. svjetski rat, urednici i srpski političari, koji su homogeno devedesetih sudjelovali u ratu dezinformiranjem javnosti, svjesno umanjuju najveće zločine 20. stoljeća koji su počinjeni na ovom teritoriju.

Otvorene granice, suživot Trebinjaca i Dubrovčana i dalje postoji glede i unatoč ovakvim paljiteljima vatre, kako nekad piromanima u ratu, tako danas medijskim piromanima koji konstantno pale vatru na medijskoj sceni trebinjskih portala.