Dobro, razlog je i lutanje članova stožera. Kad je već on prometnut na sam vrh piramide, kao nešto što se apsolutno sluša, valjda kao ajatolah u bliskoistočnim državicama, kojem ne treba niti Ustav niti ikakvo verificiranje od strane predstavničkih tijela, onda se očekivalo da će svemogući Stožer i moći reći čemu maske služi.

A mi smo prvo imali teoriju da maska apsolutno pomaže, onda je bila priča koja je valjda najistinitija kako s maskom štitimo druge, a ne sebe, dok nas štite također drugi koji nose maske, a sad se ponovo može čuti da maska čak toliko ne pomaže. Evo, sudeći prema naslovima, navodno u Švedskoj više se ne preporučuje baš previše nošenja maski, jer misle tamošnji znanstvenici, ona donekle daje osjećaj lažne zaštite. No, nekakav konsenzus je takav da maska ipak pomaže.

Sad, svi argumenti ili protuargumenti na stranu, zašto postoje oni u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta, koji su onako dosta protiv osnovnog zaštitnog sredstva koje pomaže u borbi protiv nove kolere suvremenog svijeta?

Ustvari, neshvatljiv je takav odnos prema maskama, i to iz barem tri razloga.

Prvi je onaj zdravstveni, koji dakle prkosi zdravoj pameti, a to je ugrožavanje sebe i drugih ljudi.

Takvi obično govore o lažima i podvalama globalnih razmjera, ali njima ionako korona ne dolazi do svijesti pa će i umrijeti ponosni jer će to biti od nečega drugoga.

Drugi razlog neshvatljivosti je to što se takav odnos prema maskama odvija u toru poslušnosti, naroda koji na sve i svašta bespogovorno pristaje, a ovdje u slučaju maski želi zadržati svoj identitet.

Uistinu, zanimljivo je na što sve čovjek pristaje, koliko je zapravo tu na kapaljku svojih gospodara, koliko smo svi skupa obgrlili poslušnost i tako sami sebe zbrljavili i odveli u bezizlaz na putu sluganstva, što je svakako jedan od kamena temeljaca u stranputici koja se i događa s Hrvatima, primarno kroz nemogućnost da se društvo odvoji od politike.

O tome, svim tim školskim priredbama naših života, koje bi se Ustavom trebale zabraniti, mogli bi se napisati tomovi, no nije sad tome vrijeme i mjesto. U neku ruku najzanimljiviji je treći razlog zašto je nenormalno odbijati nositi masku. Ujedno, treći razlog je najteže objasniti, spada on polako u domenu metafizičkog, a tiče se pitanja: jesu li ljudi svjesni da bolje izgledaju s maskama nego bez njih?

Evo, potpisnik ovih redova prvi bi pristao da do kraja života nosi masku, čak i onda kad korona i sve zlo s njom mine.

Ruku na srce, da budemo iskreni, svi mi smo generalno nosati ili klempavi. Ako nismo to, sigurno nismo izbjegli nečist ten ili žute, majušne zube, mnogi od nas puše i cigarete, a jedemo i umake s češnjakom, pa ne treba niti u tom smislu zanemariti masku jer kako znamo i nevezano s epidemijom čojstvo je čuvati sebe od drugih.

Ali, posebno junaštvo je i čuvati sebe od samih sebe. Stoga, zar postoji nešto plemenitije od nestajanja ispod tog paravana, evo u ovom slučaju maske, i to bez obzira na mišljenje zdravstvenih radnika koji manje do više ne shvaćaju koji je to vrag s ljudima da u ime glumatanja ne štite sebe i druge? Zar nije lijepo sakriti se od svoje stvarnosti, ne kao uzmak, već kao spuštanje u sebe samog, ili kao utonuće u neku drugu dimenziju, budući da s maskom omogućujemo si alter ego.

Maske su stare kao ljudski rod i uvijek s istom funkcijom zaštite, bilo to da se sakriju emocije ili emocije jače izraze, bilo to da se zabavi ili pod maskom orobi banka. Maske daju i osjećaj samostalnosti, pa će oni koji vole samoću tako doći na svoje, jer maske ne približavaju ljude, dapače, razdvajaju ih.

Taj život, takav maskenbal ima svoje čari, barem da se gdjekad sakrijemo od naše stvarnosti i da svom identitetu damo barem tako mrvu dostojanstva, kojeg često gubimo kad se licem gleda u drugo lice.

Pa i zato, naravno, zadržimo ove medicinske maske dok god ih treba zadržati, čini se da je maska kao fenomen evo pretvorena u kolektivnu nuždu. Pa se nadajmo da ćemo se lako okrenuti i onim drugim, karnevalskim maskama, kad ćemo se sigurno bolje osjećati ne samo u svojoj, nego i u tuđoj koži.