S druge strane Božinović i mili nam Stožer nemaju tu idiličnu situaciju. Zbrkan, često kontroverzan, uz to i posve  benevolentan  odnos prema galopirajućoj pandemiji s nježnim molbama za odgovornim ponašanjem, gle čuda, ne daju nikakvih rezultata. Upravo obratno. Pravila se ne drži gotovo sedamdeset posto Hrvata. Smetaju im maske, svrbi i nos, moraju na svadbe, rođendane, tulume, ne da im se sjedati u samoizolaciji jer baš moraju u šoping, na kavu ili kod vulkanizera uz tajenje kontakata da ne bi prijatelje uznemiravali dosadni epidemiolozi. Rezultat? Ljudi umiru, bolnice pred kolapsom ili u kolapsu, doktori i sestre padaju s nogu, dok mi iznenađeni raspredamo teorije zavjere, okrivljujemo stožer jer nisu jasno komunicirali, jer nisu donijeli strože mjere, državu koja ne zna što radi i tako redom. Što zapravo hoćemo? Zatvaranje kakvo smo imali u proljeće nemoguće je  ako želimo barem nekako glavu zadržati iznad vode. Hrvatska nema tih para. Lockdown bi značio  na tisuće ljudi bez posla, bez plaće, ovršenih na ulici. To nije opcija koju zazivamo dok činimo sve da ju dozovemo. Budimo realni jedini jezik koji odlično razumijemo je jezik strogih kazni. Primjenjuju ih čak i  u  vrlo discipliniranoj Njemačkoj gdje dosta uspješno funkcioniraju. Prije nekih petnaest godina kad  je postalo obavezno vezanje u automobilima, u nas je vožnja bez pojasa nekako prolazila uz objašnjenja tipa, žulja me pojas ili izaziva napad panike. U Sloveniji takve fore nisu pile vode. Kazna je bila paprena. Onog časa kad se inače uredno nevezani Hrvat približio Slovenskoj granici, brzo je vezao  pojas i nastavljao po propisu voziti deželom. Čini se da jedino paprena kazna od nas može napraviti odgovorne i disciplinirane građane.

Znam, dosta nam je svima, željni smo druženja, zagrljaja i bliskosti, ali u ovom času nema drugog načina. Htjeli mi to sebi priznati ili ne, odgovornost je isključivo na nama samima. I ne  nije na kafićima, ni na ugostiteljima. Oni, nažalost, plaćaju najskuplju cijenu naše neodgovornosti, ali će biti pravi pokazatelj odgovornosti naših političara. U suprotnom propast će kao još  jedna tragična posljedica onog istog 'kako ćemo, lako ćemo' stava, koji toliko mrzimo kod političara, ali nam je blizak kao vlastiti stil života.

 Evo kako funkcioniraju preporuke. U Vukovaru i pripadajućoj županiji strelovito raste broj zaraženih. Preporuka je bila najviše petsto(?!) ljudi, došlo ih je gotovo deset tisuća. Pitanje za  stožeraše i političare zašto je uopće održano obilježavanje na taj način u vrijeme eskalirajuće  pandemije proglašeno je svetogrđem.  Oni koji su se ipak usudili postaviti to pitanje,  dobili su potpuno besmislen odgovor koji dodatno produbljuje jaz između naše ozbiljne stvarnosti i političkog kalkuliranja, koje je i dalje jedina konstanta hrvatske politike. U Vukovaru veliki broj sudionika  nije nosio maske, ni držao distancu. Zašto? Iz inata, ljutnje i nekih  sličnih, u ovom času potpuno nepametnih razloga. Prema kome taj inat? Samo i isključivo prema sebi i svojim bližnjima. Racionalno objašnjenje ne postoji. Vukovarski kafići bili su prepuni ljudi bez distance i maske i rezultat je punjenje bolnica. Županijski stožer je preporučio da se taj dan u Vukovaru zatvore kafići, ali notorni Penava je to, iako i sam u izolaciji, odbio kao još jedan od napada na njega. Jer on je centar svega, sve ostalo i svi ostali su bezvezni epizodisti. Sličan stav o sebi samima gotovo je pravilo, a ne iznimka u naših političara.  Rasprave o tome tko je neodgovorniji, Stožer ili mi sami, ni malo ne utječe na širenje virusa. Zasad jedino pomažu distanca, maska, higijena i zdrava pamet. Znam, dosta nam je svima, željni smo druženja, zagrljaja i bliskosti, ali u ovom času nema drugog načina. Htjeli mi to sebi priznati ili ne, odgovornost je isključivo na nama samima. I ne  nije na kafićima, ni na ugostiteljima. Oni, nažalost, plaćaju najskuplju cijenu naše neodgovornosti, ali će biti pravi pokazatelj odgovornosti naših političara. U suprotnom propast će kao još  jedna tragična posljedica onog istog 'kako ćemo, lako ćemo' stava, koji toliko mrzimo kod političara, ali nam je blizak kao vlastiti stil života.

Njemačka  studija stope smrtnosti od Covida 19 u njihovim bolnicama proljetos  bila je 22 posto dok je u zagrebačkoj KB Dubrava  trenutno 32 posto. U Njemačkoj je na respiratoru umrlo 53 posto bolesnika, dok je u Hrvatskoj smrtnost na respiratoru 80 posto. Koji je uzrok ovih tragičnih razlika nitko nije ispitivao. Veseli činjenica da je u Gradu situacija u odnosu na hrvatski prosjek broja  zaraženih ipak značajno manja, ali  i dalje uporno raste. Bolnica još uvijek nije pretrpana i nadajmo  se da će tako i ostati, što opet prije svega ovisi samo o ponašanju svakog ponaosob. U vrijeme dok je Čačić u Varaždinu panično tražio od Beroševog ministarstva dodatne respiratore, u Gradu su ih kupili, ali što je još važnije, bilo je  zdrave pameti i hrabrosti naručiti i kupiti nove najmodernije uređaje za pojačano upuhavanje kisika u pluća, koji su učinkovitiji od klasičnog stavljanja pacijenta na bocu kisika i u velikoj mjeri smanjuje potrebu za respiratorom. Ako Bog da stižu u ponedjeljak i Medarevo će biti jedina bolnica u Hrvatskoj koja će ih imati. Uz ovako dobru vijest lakše se diše. Čak i doslovno. Kapa dolje Matu i doktoru Bekiću. Nema nam druge  doli biti strpljiv i odgovoran dok zlo ne prođe. Izdržite i čuvajte sebe i druge. Eto vas.

Kolumna je objavljena u tiskanom izdanju Dubrovačkog dnevnika - petkom od 25. studenoga 2020.