'

U Dubrovačko-neretvanskoj županiji je manje turista. To je, bez zezancije, zaista sjajna vijest

Autor: Maro Marušić Autori fotografija: Grgo Jelavic/PIXSELL
Ako su podaci o padu turista točni, onda su to najbolje moguće vijesti koje smo mogli čuti

Prije negdje desetak godina petljao sam s jednom sezonkom. Baruckali smo se par dana – meni je to izgledalo kao nekoliko godina – a onda me napokon pozvala da dođem kod nje, u smještaj koji joj je velikodušno plaćao poslodavac Goran Štrok.

-Gdje da dođem? – upitao sam sa smiješkom na licu.

-Na Stradun. Tamo smo smješteni – odgovorila je sezonska radnica dubrovačkog hotela.

U nešto malo više od dekade, sve se stubokom promijenilo. Ne samo da sezonski radnici u Dubrovniku više nisu smješteni na Stradunu, nego nisu smješteni nigdje, jer ih kronično fali. U samo jedno desetljeće kombinacija nekoliko faktora izmijenila je lice Dubrovnika do neprepoznatljivosti. Pametni telefoni, AirBnB, jeftini letovi, Arapsko proljeće, izbjeglička kriza u Turskoj i Grčkoj… donijeli su Hrvatskoj vrtoglave brojke rasta turističkih posjeta. Kako se svake godine povećavao broj posjetitelja, usporedo su sezonski radnici bivali smješteni sve dalje od Straduna. Apartmani su bujali kao halucinogene gljive na Ultri, garaže su pretvarane u restorane, jedrenje više nije bio samo glupi sport bez lopte, već su se počele zarađivati ozbiljne pare na jednodnevnim i višednevnim izletima, ture su se nudile za sve i svašta – ukratko počela je strašna trka za novcem, a svega je svakim novim danom bilo sve više i više.

-Do kad li će ovaj turizam u Hrvatskoj ovako rasti? – stidljivo su se pitali turistički djelatnici i novinski komentatori ne želeći o svemu previše razmišljati, jer je više Hrvatska ovisnija o turizmu, nego đanki o dopu.

-Sve dok čitav planet Zemlja ne dođe u Hrvatsku – napisao je u jednom komentaru nepoznati autor.

Dobra šala, ali osvješćuje nas da je neminovno da se prije ili kasnije dogodi stagnacija turizma kako u Hrvatskoj, tako i u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. A događa se baš ovih dana u crnoj srpanjskoj rupi – Index je objavio podatke kako je u prvom tjednu srpnja ove godine u Hrvatskoj 90 tisuća turista manje nego lani, dok je u Dubrovačko-neretvanskoj županija manje pet tisuća posjetitelja.

Ako su ovi podaci točni, onda su ovo najbolje moguće vijesti koje smo mogli čuti.

Kako to, pitate se na ovu Vojko Vrućinu, pa manje turista automatski znači manje posla i manje para? Jest, čista je to logika, manje turista znači manje posla, ali i manje cijene. Kako se broj turista u Gradu svake godine sve više povećavao, tako su i cijene ludovale - od nekretnina, preko voća i povrća, pa sve do pizze i kugle sladoleda – međutim, u isto vrijeme plaće su tek neznatno rasle što ustvari znači da je kupovna moć prosječnog građanina koji nije naslijedio apartmane opadala, iako je broj turista neprekidno rastao. Dođeš na tržnicu u Gružu, kao da si došao u luksuzni resort u Dubaiju - par kila pomadora, malo kukumara i luka i opa, 400 kuna, ne d'o ti bog da nekoj ribi pogledaš u oči, odmah će te opaliti cifrom. Treba ti neki meštar, za parket, perilicu, auto, nebitno, danima ga zoveš na telefon, on se, naravno, ne javlja, a kad se napokon udostoji stisnuti onu zelenu tipku, kaže ti:

-300 kuna.

-Šta 300 kuna? – kažete vi.

-300 kuna što sam vam se javio na mobitel – kaže meštar samouvjereno, jer zna da vi bez njega ne možete, a on bez vas može itekako.

U ovih posljednjih deset godina, zarađujemo više nego prije, ali puno više i trošimo. Ali nije sve u parama, ima nešto i u kvaliteti života. Ta jedna dekada strelovitog turističkog rasta donijela nam je brutalne prometne gužve. Ne samo da je Dubrovnik katastrofalan po pitanju cesta, već i po pitanju vode, struje i kanalizacije. Sve to zahtijeva ogromne investicije za koje Grad Dubrovnik nema sredstava, jer je posljednjih 30 godina neprekidno zapošljavao nove i nove uhljebe, pa većina proračuna ode na njihove plaće, umjesto na nasušno potrebne projekte.

Neprekidno se grade nove zgradurine, od Uvale Lapad, preko Gorice do Svetog Jakova, i sve se te kućerde priključuju na infrastrukturu koja se raspada. Epilog svega je da se kupamo u govnima u moru. Afrika sa strujom, najbolji opis hrvatske obale dao je onaj afrički biznismen. Brutalna apartmanizacija pretvara mjesta i gradove u favele u kojima neće nitko htjeti noćiti – okoliš treba (sa)čuvati, inače neće biti ni turizma.

Zato su ovo dobre vijesti, to da je manje turista. Nećemo umrijet od gladi, nego će se samo izbalansirati cijene koje su ionako prevelike, bilo da je riječ o nekretninama, hrani i raznim uslugama -  opstat će kvaliteta, a ne kvantiteta. Treba nam veliki reset. Trebamo opet početi gledati našu kvalitetu života – ako se građanin dobro osjeća u svom rodnom gradu, onda će se tako i turist osjećati. Stoga bi, među ostalim, bilo poželjno otjerati kruzere da nam ne zagađuju zrak i ne stvaraju brutalne gužve, zabranit svu daljnju gradnju na užem području grada, prestati uništavati more i zelenilo, dati uhljebima otkaze i početi ulagati u infrastrukturu, porezima i prirezima rasteretiti gospodarstvo, graditi (dječja) igrališta i rekreacijske zone…

U posljednjih desetak godina ozbiljan novac od turizma slio se u Hrvatsku, a posebno u Dubrovnik, ali je li građanin zbog toga sretniji, je li mu se povećala kvaliteta života? Pa ukratko, u ono vrijeme ja sam besplatno igrao nogomet na bilo kojem igralištu, besplatno igrao vaterpolo u čistom moru na Dančama, jeo pizzu i pio pivo za 30 kuna i s malim, raspadnutim Libertyjem vozio u ne prevelikoj gužvi sezonku u njen smještaj na Stradun.

Današnji neki mladić, plaća termin da bi igrao nogomet, kupa se u govnima, ako se uopće kupa, jer od posla i apartmana nema vremena ni za tuš, a kamoli za more (za Divlju ligu i vaterpolo nikad nije čuo), jede pizzu i pije pivo za sto i kusur kuna i s velikim, skoro novim nakedom vozi - točnije rečeno stoji u prometnom čepu -  sezonku kod nje doma u Trebinje.

S tim naravno da sam ja mog Libertyja bez problema mogao popraviti kod brojnih meštara za male pare, a da današnji mladić mora platit čovjeku 300 kuna samo što mu se ovaj udostojio javit.

-Zovi čovika da ti pogleda motor – govorim mu ja na ovu Vojko Vrućinu.

-Ne može! – kaže mi i sve pošalje u onu stvar.

Tako to ide u životu, nešto dobiješ, drugo izgubiš i obratno. Zato se ne treba sekirat. Ako se Duh sa sekirom ne sekira ni kad ga petorica napadnu, zašto bismo se mi sekirali s pet tisuća manje turista?

Popularni Članci