Kad se u ovom slučaju reče ljevica, misli se to naravno u onom kolokvijalnom smislu, a ne doslovnom smislu kojeg zna civilizirana Europa, dakle kontekstu nekakvih liberalnih vrijednosti, koje bi trebale biti protuteža rastućem nacionalizmu. Dakle, ta i takva ljevica vječno važe oportunizam koji bi određena situacija mogla polučiti. Najviše tu gubi ljevica, koja kad sebe smješta u brlog domoljuba i nacionalista ustvari se osuđuje na  poraz.

A rečeni oportunizam se važe itekako i uz nadolazeće lokalne izbore. U tom kontekstu treba promatrati i izjave dvojice Dubrovčana, gradonačelničkih kandidata iz korpusa ljevice, dakle kandidata SDP-a Ivana Tropana i kandidata Srđ je Grad Đura Capora.

Obojica su u intervjuu Dubrovačkom dnevniku odgovarali upravo na ideološka pitanja. Konkretno, Tropan upitan o Titu ili Tuđman odgovara "kako ne bi ulazio u ideološka pitanja", valjda prezaposlen misaonim gibanjima uz poduzetnička pitanja pogodnih klima, ne znajući da snažne ekonomije nema bez razračunavanja s nazadnostima druge vrste.

Smatra on da ta pitanja "nisu bitna". Dakako, odaje Tuđmanu priznanje jer je vodio državu za vrijeme rata (doduše, ne spominje koliko je Tuđman doprinio da dođe do rata, što je nešto u čemu "ljevica" u nas ionako nikad nije pokušala poentirati), zamjerajući istom Tuđmanu "klijentelističku ekonomiju". 

Također, Tropan na pitanje o Thompsonu odgovara kako nije ljubitelj takve glazbe, ipak napominjući "kako ne bi zabranjivao glazbene koncerte".

Capor je pak "briljirao" upravo na pitanju o Thompsonu. Rekao je on tako kako "Thompsonu nije mjesto na Stradunu", ali ono što je uslijedilo može ući u anale političkog idiotizma u zadnjem desetljeću u Dubrovniku.

Montyphytonovski tako predstavnik ljevice (ne zaboravimo da je upravo Srđ je Grad nakon ostavke Jadrana Barača tako donedavnog predsjednika dubrovačkog SDP-a svrstao uz bok samima sebi, kao predstavnike lijevih ideja) dodaje da "ideologiju na stranu, ali mnogo smo puta čuli pritužbe građana na trešnju prozora, neugodnu buku za vrijeme sličnih koncerata. To su decibeli koji tamo ne pripadaju". Zaključuje stoga Capor da je "Thompsonu i sličnim izvođačima mjesto na stadionu ili u dvoranama".

Dakle, prema Caporu, ustašizacija samo na za to predviđenim prostorima, je li.

Detalj Đura Capora koji dakle na pitanje novinarke o Thompsonu govori o decibelima iskaz je kukavičkog, nedorečenog, jalovog Dubrovnika koji se skriva pored pravnog fiskalstva i brige za opće dobro.

Svake se godine na plus 40 tako maltretira javnost točkovima na kuferima, apartmanima i kruzerima, a ne suočava se tamo gdje je konfrontacija nužna i bitna, a to je život u društvu bez ideološkog nasilja.

Sve u svemu, ovo pitanje je višedimenzionalno i slojevito. Ne može ljevičara ne zanimati ideologija jer sam je ideologija. Sama struktura pitanja svoje uporište ima u socijalizmu, dakle toj vrsti vrijednosti, što je tako svedeno na imaginarno. Ideje koje ljevica crpi na našim područjima jesu pale na koljena, nedorečene u namjeri svojih protagonista, tamo sve od Marxa i Lenjina pa do danas, ali ideološki - današnja ljevica ne treba se ugledati na ono što socijalizam jest, nego na ono drugo... na ono što bi trebao biti.

Ljevica stalno gubi u liberalnom smislu, kao i u demokratskom, što je ipak samo dekor političke zbilje, a ta ideologija koje se klone lideri ljevice u Dubrovniku može socijal-demokratsku ideju vratiti na pravi put. Toliko je jednostavno. 

I nije tu nužno trabunjati o Drugom svjetskom ratu jer to doista nikome ne služi, ali suprotstaviti se ustašluku u današnje vrijeme, u 22. godini XXI stoljeća je nasušna potreba želuca, prije svega želuca.

Jer, u Hrvatskoj, ustašizacija ide uz bok klijentelizmu i korupciji, kao i klerikalnim ludovanjima, tu su i trovanja nacije  od strane opskurnih medija, širenje mržnje na svakom koraku, zašto je ljevici, kako je to Krleža izdiktirao daktilografkinji, "smrtonosno stajati zatvorenih očiju".

Ali, u nas, u Dubrovniku, mladi "ljevičari" nažalost misle kako misle. Jednome Thompson smeta zbog decibela, a drugi nije ljubitelj takve muzike, a nesvjesni su očito, i jedan, i drugi da bi Thompsonu trebalo zabraniti rad strože nego što je to pandemija uradila i s njim i svim drugim daleko boljim i manje opasnim glazbenicima od njega.

No, umjesto jasnog stava i diferencije, mi imamo prije svega primitivne interpretacije politike, hvatanja za trendove, dakle s jedne strane nekakvih poduzetničkih priča, odnosno imaginarnih građanskih ispravnosti.

Šteta da nema politički zrelijih razmišljanja. Šteta i zbog bauljanja od stvarnosti do pogubljenih želja, prije svega šteta zbog gubitka svoje osnovne potke, jer se bez truda izgubilo svoju socijaldemokratsku i nadasve liberalnu stranu, što nažalost trasira nacionalistički put svih ovih već 30 poratnih godina.

*Stavovi izneseni u kolumnama su stavovi autora, ne redakcije