Ljeti kad su mu podređene sve strjelice ovozemaljskih tegula iz svijeta turističkih nomada ili zimi kad sa zadnjim posjetiteljem Dubrovnik upada u svoju letargiju s pokojom bolje ili lošije nahranjenom mačkom na Stradunu.

Neki su skloniji zimskom Dubrovniku, jer on je tu ljepotan svoj, kad se svaki pedalj Straduna zrcali u očima, i kad s njegovom arhitekturom, jedinom i neponovljivom, ima prostora da ne sagledaš okom.

Govorilo se o tome i na nedavnom zboru građana, općenito provlači se ta misao o turistima koji mrve gradsku dušu.

No, bodu riječi gradonačelnika Mata Frankovića s jučerašnje sjednice Gradskog vijeća na temu Straduna i ugostiteljstva. Uglavnom, vijećnica DDS-a Patricija Mage Vidak rekla je kako neku noć skoro nije imala gdje popiti čaj na Stradunu, pitavši Frankovića je li se pokušalo apelirati na ugostitelje po tom pitanju zimske ponude.

Franković je rekao kako  eto i u oni u Gradskom vijeću nisu imali jučer gdje naručiti pizzu, kako bi marendali za vrijeme pauze.

I to je Dubrovnik zimi.

I to što je Franković rekao o pizzi ustvari je velika opomena. 

Velik je Dubrovnik u toj ljepoti onako samački, pouzdan i prepoznatljiv kao mjerilo Orlandova aršina, ali bez ljudi Dubrovnik nije ništa drugo nego statistički standard isprazne ljepote.

Malo je zato nejasno ufanje u zimski Dubrovnik, kad mu onda očito vakat nije. 

Zamislimo uostalom, gluho bilo, kad bi Grad bio ljeti i ono što je zimi, sad govorimo prvenstveno kroz duhovni aspekt, čak ekonomiju na stranu...

Jer ljudi su smisao. A ljudi su iz povijesne jezgre pošli samostalno, konkretno zato jer je kvadrat poskupio. A kad je već tako, Grad ne može bit grad kad je pust, dapače mjera je to sela, a ne grada, koji je u nas sazidan za ljetne radosti, da mu je gužva po poljanama i ulicama njegov krvotok. 

Zato, treba prije svega podržati zimski turizam koliko god se to može, a što se sve do unazad nekoliko zadnjih godina odvijalo dozlaboga traljavo i utemeljeno na krivim pretpostavkama.

I ipak s posebnim ustreptajem čekati ljeto. 

Jer urbanitet nije u pustoši, ljepota u praznini, a identitet u alternativnoj isključivosti. Reći će neki: to je pravi grad, ono kad ostanemo sami i bez gužvi. Bilo bi to lijepo kad Dubrovnik bez ljudi ne bi bio ispražnjen i od smisla, a sa žiteljima koji se mjere jedni s drugima, bez duha i života.