Davno su prošla vremena kada je, recimo, dubrovački Atlas mogao sa 90-postotnom sigurnošću najaviti turističke brojke naredne sezone u nekoj destinaciji. Interneta tada nije bilo, a individualni aranžmani su bili svedeni na auto-goste, posebno one koji su svake godine dolazili u istu destinaciju, u iste privatne kuće ili hotele. Djelatnici hotela bi ih znali imenom, znali su njihove navike, što piju, što jedu, a vlasnici privatnih kuća su ih znali raditi kumovima svojoj djeci, dolazili bi kod njih i po 20 godina zaredom.

Danas, na prste jedne ruke, možete nabrojati velike turističke agencije koje se bave dolascima gostiju, a da imaju pozitivne bilance. Dva Kompasa, kako onaj iz Zagreba, tako i onaj iz Poreča su u debelim minusima. Ovaj zagrebački je zatvorio svoja vrata, dok ovaj u sklopu Agrokora nekako radi. Jednako kao i 'dubrovački' Atlas koji je proteklih pet godina ostvario gotovo 387 milijuna kuna gubitka.

Te post-socijalističke likove poput jednog šefa iz Pule koji je vjerojatno nekad davno, prije rata, baratao točnim podacima nervira što ne zna ništa. Više je razloga zašto je to mogao. Hoteli su se bukirali preko turističkih agencija, inače u društvenom vlasništvu pa su podaci bili dostupni, onako među šefovima za svaku regiju. Putovanja su se bukirala mjesecima unaprijed, nekad i godinu, nije bilo interneta, nije bilo booking.coma i inih internetskih kanala pa su i rezervacije dolazile ažurno, onako kroz špijerlicu uvijek kroz isto grlo. Hoteli su također bili u društvenom vlasništvu pa je sinergija više društvenih poduzeća pružala stvaran uvid u buking.

U ovo vrijeme već zastarjele tehnologije za kojega se kunemo da je nova, Internet prodaja pomrsila je račune. Malo toga ide preko turističkih agencija. Prodaja hotela i privatnih smještaja ide većinom online, a stvarne podatke zna internetski kanal, posrednik i iznajmljivač, bio on hotel ili privatni smještaj.

I sada truju. Truju već drugu godinu zaredom kako smo propali kao destinacija, kako su ljudi za nas nezainteresirani, kako je prošlo vrijeme debelih muha. I jest. Jesmo li mogli očekivati da će, od 2009. od vremena velike krize u Grčkoj naš porast iz godine u godine rasti dvocifrenom brojkom i da nikada neće stati? Da će Turska, Egipat i Maroko zauvijek biti ugašeni kao destinacija?

Ako ćemo gledati mikrolokaciju, recimo Dubrovnik koji je potpisniku ovog teksta najvažniji, možda jedino važan, će sigurno ove godine biti jednako dobar kao lani, preklani ili onakav kakav će biti dogodine. Lagani pad bi možda čak i bio poželjan da se ljudi osvijeste i shvate da za razvoj mozga treba nešto raditi, a ne čistiti apartmane i ubirati rentu.

Onako kako nam je Onaj gore dao taj blagoslov da lagodno živimo u prostoru za kojeg je i gospar George Bernard Shaw rekao kako je raj na zemlji, tako nas je i kastrirao od prevelikog rada. Nema konobara, nema kuhara, nema novinara, nema komunalnih redara. Kao da je ispod časti raditi bilo kakav posao, a da nema naznaku viši savjetnik, voditelj, direktor, član uprave.

Turistički dinosauri, da se ne zavaravamo, nekada veliki dinosauri, ne mogu se pronaći u bespućima internetskih prostranstava. Prepoznat ćete ih po izrazito izraženom pesimizmu. Oni su vam 1994. godine govorili kako je 1984. bila bolja, 2004. kako je 1994. godina bila famozna, a 2029., ako im Bog podari Manolićeve godine, reći će vam kako je 2019. bila ludilo godina, rekordna u više segmenata. Vjerujte im na riječ.  

Nikša Klečak