Za Algar su čuli samo rijetki Španjolci. To neugledno mjesto od tisuću i pol stanovnika ni po čemu se ne ističe – samo je jedno u nizu bijelih sela kakve ih se na stotine mogu pronaći u unutrašnjosti Andaluzije – niti ima stari most poput slavne Ronde, niti je uklesan u stijenu kao Setenil del las Bodegas. No ovih je dana po prvi put u svojoj neslavnoj povijesti našao put do španjolskih, ali i svjetskih medija – njegovi žitelji pokrenuli su postupak prema UNESCO-u da se njihovo večernje čavrljanje na otvorenom uvrsti na popis svjetske nematerijalne kulturne baštine.

Mnogi su s podsmijehom dočekali zahtjev nepoznatog puebla blanca. Po čemu, babe ti matadorske, treba zaštiti andaluzijska tračanja? Tri nonice stare, pred casa su stale i kritikale. I Mariu, i Luisu, i Consuelu - i Franciscu debelu... Što se tu točno treba zaštiti? Ogovaranje susjeda, trač party? Zašto im je, pobogu, ovako blesava ideja uopće pala na pamet? Je li ih udarilo jako andaluzijsko sunce, pa pojma nemaju što zahtijevaju?

Ne biste vjerovali, ali jake UV zrake zaista imaju veze s dopisom UNESCO-u. Andaluzija, posebno njena unutrašnjost, ljeti se prži na ogromnim temperaturama, kiša je rijetka kao vitamini u povrću velikih supermarketa, pa su neki dijelovi najjužnije španjolske pokrajine prava pustinja po kojima je još onomad jahao Clint Eastwood snimajući slavne špageti vesterne - uglavnom, da skratim – tijekom najvrućeg dijela godine rijetko tko u Andaluziji proviri vanka prije mraka. Kada sunce napokon popusti, ljudi izlaze iz svojih bijelih kuća (koja su upravo bijela da smanje privlačenje zraka), iznose stolove i stolice, sjednu ukrug, pa čavrljaju, zabace koju na karata ili šaha, naravno da guštaju u siru, maslinama, pršutu od crne svinje i vinu, pridruže im se i djeca koja jure za loptom dijeleći se na ekipe Betisa, Seville i Malage, i sve to traje do dugo u noć, opet i opet, iz godine u godinu, iz generacije u generaciju... Zajedništvo, međusobno druženje, kontakt oči u oči… stoljećima im je bio izrazito važan, možda čak i presudan za opstanak. Uostalom bilo koje relevantno svjetsko istraživanje o plavim zonama poput Sardinije ili Okinawe, gdje ljudi često žive više od 100 godina, pokazuje kako je osjećaj kvalitetnog pripadanja zajednici najvažniji za dug i sretan život.

A onda je došla digitalna revolucija, a s njom brzi internet i društvene mreže. Sve se preko noći promijenilo. World Wide Web i niskotarifni letovi od Andaluzije su napravili raj za turiste, stigla je brza lova, ali istovremeno je nestao spori život. Sve manje se navečer čavrljalo u Algaru i Setenilu, jer su se u to doba dana prodavali tapasi i sladoledi gladnim turistima u Granadi i Cordobi, a čak i kada bi se uhvatilo nešto vremena, ljudi se ne bi nalazili pred kućama. Šta ćeš iznositi stolove i stolice kada na društvenim mrežama vidiš kako Ignacio, Joaquin i Guillermo provode dane?

Malo po malo tri nonice andaluzijske nisu imale koga kritikati. Ulice su opustjele, bijela sela postala su mjesta duhova koja samo služe kao kulisa da se turistima organiziraju nastupi flamenco plesač(ic)a ili walking ture o borbama s bikovima, a istovremeno horde engleskih i njemačkih umirovljenika, zbog bolje klime i jeftinijeg života, pokupovale su brojne nekretnine diljem Coste del Sol. Krajnji rezultat -  izguran je stari način života. Danas domaće stanovništvo služi isključivo kao turistička i njegovateljska radna snaga. Nije to samo po sebi nužno loše – bolje se financijski živi nego ikad prije, ali taj proces nije prošao bez teških nuspojava, a najveća jest upravo žrtvovanje tradicionalnog načina života.

Ovaj splet okolnosti u Andaluziji nikako nije endemičan, sličan se proces dogodio svuda po Mediteranu, od pitoresknih gradića Cinque Terrea, preko grčkih otoka, pa sve do Dubrovnika. Nemojte ovaj tekst doživljavati kao nekakvu nostalgiju, jer on to nipošto nije. Sve ima svoje prednosti i mane, pa tako i ovaj novi, turističko-digitalni život nasuprot onom starom. Svatko od nas ponaosob može zaključiti što mu je draže i bolje. Ovih nekoliko odlomaka koje sam ovdje nabacao samo su podsjetnik kako se u životu ne može sve imati. Ne može i ovo i ono – ne mogu brze pare i brzi internet i sporo čavrljanje na otvorenom – isto kao što ne može uparivanje bječve i sandale.

Nitko u Andaluziji, ni drugdje na Mediteranu nije cijenio druženja i čavrljanja dok nisu nestala. Danas, kada je rat izgubljen, Mediteran se s praznim ulicama i punim društvenim mrežama sjetno sjeća dobrih, starih trač zabava svojih baba. Ali one sada, u jeku digitalne revolucije, imaju važnijeg posla.

Tri nonice stare

Pred kućun su stale

I surfale…

…A kad je polne zvonilo

Jednoj je na Face poć bilo

Su dve ostale

I njoj lajk dale