Jedan tjednik je svašta istinito pisao protiv njega, a kako je Metković mala sredina,  nije mu baš bilo od interesa da se ta istina dozna. Istina nije uvijek ugodna, i ako čovjek ima priliku, bolje je zataškati nego pustiti da tinta na papiru čovjeku uništi karijeru koju je iz podruma stvarao godinama skrbeći o svojoj dobroj reputaciji. I kad taj neki novinar što baš mora pisati i napiše to, zadnja crta obrane je plan B.

A plan B je tom čovjeku bio, tom nekom kriminalcu iz Metkovića, da odmah rano ujutro kupi sve primjerke novina koje su izašle na prodajnim mjestima od Opuzena do Metkovića i da bar tako malo ublaži svoje probleme.

To je i napravio. Novinska kuća bila je zadovoljna jer su mislili da je tiskani medij, inače u izumiranju, doživio svoje zlatno doba u Neretvi i da se poput Feniksa vinuo u zlatno olovno vrijeme nakladništva i tiraže.

Izdanje koje je prethodilo ovom broju kojega upravo držite u ruci, na nekim prodajnim mjestima je proteklog petka doslovno planulo. Naši vjerni čitatelji zatrpali su redakcijski broj pozivima kako u Tommyja i Studenca nema njihovih primjeraka.

Nismo ni trenutka dvojili, očito je modus operandi bio jednak ovom metkovskom kriminalcu, ali nismo ništa imali iz crne kronike što bi pogodilo tog Metkovca niti bilo koga drugoga. Ali, imali smo tekst o cijenama u dubrovačkim butigama koji je očigledno pogodio neke trgovačke lance toliko da su neretvanskom metodom pokušali zaustaviti istinu i notornu činjenicu da su skupi ko đavo.

Jasno je da svatko ima pravo u svom prostoru diktirati što će biti izloženo, a što ne,  ali da i vama čitateljima bude jasno što njima nije, činjenica je također da mi kao novinska kuća svakog mjeseca plaćamo distribuciju novina u njihovim butigama pa je utoliko nepromišljeno i djetinjasto na razini cijele Županije bacati novine u smeće samo zato što im se ne sviđa istina.

Zaključak je teksta Mara Marušića, koji je više dana uspoređivao cijene po butigama, da su DB Kantun Brbora i Prima jeftiniji od velikih trgovačkih lanaca koji uzimaju na tisuće tona robe više od ove dvije dubrovačke butige te ostvaruju marže o kojima ovo dvoje malih može samo sanjati. I babi koja nije našla novinu na kasi, i onome kriminalcu iz Metkovića, i malome djetetu u vrtiću je jasno da su se ovo ljeto u Dubrovniku  nabijale enormno visoke cijene kako bi se ubralo enormno visoku dobit na kraju godine. I to je njihovo pravo, nema regulatora koji im je osim mlijeka i kruha uveo neku zabranu povećavanja cijena. Imaju pravo kruh naplatiti i 20 eura, ali i mi imamo pravo o tome pisati.

I upravo smo iz toga razloga odlučili privremeno ne distribuirati novinu u butigama gdje nismo dobrodošli zbog našeg pisanja, dok smo one koji ne guše medijsku slobodu govora zamolili da prime dodatne količine kako nitko ne bi ostao bez svježeg izdanja Dubrovačkog dnevnika.