Jebem ti genetiku!

Šugava genetika oduzela je Mihovilu Španji noge. Sa samo šest mjeseci primio je cjepivo protiv dječje paralize, ali zbog proklete genetike nije reagirao onako kako većina djece prođe iglu – s malim nuspojavama. Njemu i njegovoj obitelji taj je dan zauvijek promijenio život.

Glupo to zvuči, ali ako se ikome trebalo ovo dogoditi, dobro je da se desilo obitelji Španja. Mali Mihovil i njegovi roditelji oduvijek su imali ogromnu snagu. Mnogi drugi na njihovom mjestu potonuli bi u ambis i nikad se o tamo ne bi izvukli. Naravno da su i oni imali loših dana, ali ta nevjerojatna energija ih je uvijek gurala naprijed.

Ne govorim ovo bez veze, onako napamet, samo da uljepšam ovaj tekst. Španje su moji susjedi – još uvijek su mi svježa sjećanja na naše djetinjstvo – igrali smo se u Obuljenskoj ulici i na legendarnoj Livadi, a mali Mihovil sudjelovao je u svim tim dječjim nepodopštinama kao da mu nije ništa. Nikad taj nije rekao: „Ne mogu!“ Još od malih nogu – baš ovo malih nogu zvuči ironično – pokazivao je znakove nevjerojatne karizme. Za razliku od nas 'normalnih'.

Nama je sve bilo teško. Nismo mogli jesti blitvu, nismo mogli učiti, nismo mogli usisati sobu, ništa nismo mogli… Na prve znakove neuspjeha odmah bismo rekli 'mi to ne možemo'. Sjećam se kad me Kosovica htjela poslati na natjecanje iz matematike, a ja sam, ne vjerujući sebi, odglumio da sam bolestan samo da ne idem na natjecanje i ne obrukam se. Ja to ne mogu, uvijek sam ponavljao.

Jebem ti genetiku!

Dobro, možda genetika nije kriva za moje neuspjehe, možda sam jednostavno lijen i nedovoljno uporan. Nije uopće bitno. Španja je s druge strane bio sve ono što ja nisam. Uporan, fokusiran, strpljiv, s vjerom u sebe. Godinama je tako radio i rezultati su došli. Osvojio je sve živo i neživo porušivši brojne svjetske rekorde. Na kraju karijere u vitrinu je pohranio više medalja od Janice i Ivice Kostelića zajedno postavši najuspješniji sportaš u hrvatskoj povijesti. Ali nikad nije dobio zasluženo priznanje za svoje velebne uspjehe.

Mogli ste to vidjeti u četvrtak u dokumentarcu Skrivena strana medalja koji je na HRT-u prikazan povodom Međunarodnog dana osoba s invaliditetom. Nakon što je osvojio dvije zlatne medalje na Svjetskom prvenstvu srušivši dva svjetska rekorda dobio je tri rečenice dole desno u kutku šesnaeste stranice Sportskih novosti. Španja je tada zavapio:

-Što ja još trebam učiniti da me stave na naslovnicu?

Debeli urednik Sportskih novosti procijenio je da su natjecanja invalida nešto bez veze. Eto tek tako, tu i tamo se nešto za njih organizira da ne bi plakali sami u svojim kućama. Oh, kako li je samo bio u krivu! Naravno da invalidi nisu poput 'normalnih' – njima je još teže. Trener Dean Kontić u dokumentarcu govori kako bi Španji bilo lakše plivati da uopće nema noge. On, naime, s njima gotovo ništa ne radi, ali ga usporavaju jer ih vuče. Upravo zbog toga, plivačka tehnika mu se mora prilagoditi što je znatno kompliciranije nego da ima zdrave noge. Često se pitam bi li Michael Phelps mirno spavao da je Mihovil imao njegove mogućnosti.

E sad ga sereš, čujem kritičare među vama koji poput debelih novinara Sportskih novosti osporavaju Španjine domete.

-Španja je ostvario fenomenalne rezultate samo zato jer konkurencija u osoba s invaliditetom nije kao kod zdravih – to je stav koji većina ljudi misli, iako ga neće javno reći. Doduše ni ne moraju, po tri rečenice u desnom donjem uglu šesnaeste stranice jasno je što misle o svemu.

Ajde recimo da je točna kritika da Španja nema neku konkurenciju. Zašto su onda Sportske novosti na naslovnici slavile uspjehe Janice i Ivice Kostelića? Kakva je tu, pobogu, konkurencija? Za baviti se skijanjem, osnovno je da imaš snijega. Više-manje svega par zemalja na svijetu ima snježne padaline. Čitava južna hemisfera uključujući dobar dio Azije i Europe nikad nije vidjelo pahulju, niti zna što je snijeg. Zašto je onda Janica proglašena najvećom sportašicom Hrvatske u povijesti kada se skijanjem bavi smiješan broj ljudi? Uskoro zbog klimatskih promjena, skoro nigdje neće biti snijega. Za dvadeset godina olimpijski pobjednik bit će Knut Knudsen, onaj mali s norveškog sjevera, jer spletom okolnosti jedini živi u selu gdje ima snijega. Ipak debeli urednik norveških Sportskih novosti neće osporavati njegov rezultat. Možemo sad ovdje nabrajati u nedogled. Usainu Boltu nitko ne umanjuje titule, iako je rođen na Jamajci. Karibi su lokacija na svijetu koja desetljećima daje najbolje sprintere. Naravno, to je povezano s genetikom.

-Jebem ti genetiku – mogao bi reći bilo koji bijeli europski sprinter osporavajući rezultate Bolta.

Tako je i s dugoprugašima. Uvijek su najbolji iz Kenije i Etiopije.

-Jebem ti genetiku! – mogao bi reći Branko Zorko koji je potratio godine pokušavajući ih pobijediti, iako je to nemoguće.

Košarku, vaterpolo, rukomet i odbojku također ne igraju sve zemlje svijeta. Bi li Britanci, obzirom na broj crnaca koji tamo žive (opet genetika), bili prvaci Europe u košarci da ju igraju? Nikad to nećemo saznati, jer ih briga za radost loptanja pod obručima, isto kao što mi ne marimo za ragbi i sve druge Commonwealth sportove.

Ako ćemo se ravnati po konkurenciji i masovnosti, ostaju jedino nogomet i stolni tenis. Nogomet se igra doslovno u svakom kutku svijeta uključujući Ameriku, a za bit najbolji u stolnom tenisu moraš pobijediti samo milijardu Kineza. Ali smiješno je to gledati na takav način, odnosno koliko se ljudi i zemalja bavi nekim sportom.

Na onoj legendarnoj Livadi gdje smo se igrali kao djeca nikad nisam bio najbolji ni u frnjama. Ogroman je uspjeh biti najbolji u nečemu u svoj zgradi, a ne nešto dalje. Prvak kvarta je nešto što ja nikad nisam ostvario ni u stolnom tenisu kojeg sam trenirao (Enco je, naravno, bio bolji), a kamoli grada ili države. O Europi i svijetu da ne govorim.

Za razliku od mene koji nisam postao prvak zgrade u ničemu, Španja je ostvario naslov prvaka svijeta u brutalnoj konkurenciji. Nikad više osoba s invaliditetom nije se bavilo sportom kao u 21. stoljeću, a sama ta činjenica da se invalid bavi nekim sportom kazuje koliko je uporan u svom naumu. Na kraju krajeva nije li tenis ili košarku znatno teže igrati u kolicima nego bez njih, jer moraš obavljati dvije radnje istovremeno? Dovoljno je vidjeti jedan Španjin trening, pa je jasno o kakvim se tu naporima radi – mali broj zdravih bi se mogao natjecati s njim u zbroju zgibova. Ja svakako ne.

Naravno da invalid Španja nije kao većina nas normalnih – on je bolji od nas, jer smo mi lijeni za postati prvak kvarta, a on je dokaz da je samo nebo granica, ako hoćeš i želiš. Smiješno je da još uvijek postoje ljudi koji osporavaju njegove rezultate. No, upravo je Mihovil Španja napravio nevjerojatno puno u rušenju tih stereotipa. To je njegov najveći uspjeh karijere – ne medalje i svjetski rekordi. I Ana Sršen i svi ostali paraolimpijci napravili su sjajne rezultate u sportu i izvan njega – naša draga Mljećka i dana danas radi sjajne stvari u razvoju djece s posebnim potrebama koristeći Halliwick metodu - ali Španja ima tu nevjerojatnu karizmu da dodatno pomiče granice.

Jebem ti genetiku!

To sam rekao kada sam nedavno čuo da je imao infarkt. Unatoč sportskom životu žile su ga počele zezati, iako još uvijek nema ni 40 godina. Ugradio je stent, a uskoro će morati još jedan. Strašno su me potresle te vijesti kada sam ih čuo. Ne samo zato jer mi je Španja prijatelj, nego zato jer vidim pred njim ogromnu budućnost.

U dokumentarcu je više puta kazao kako se sportaš osjeća izgubljeno nakon što završi karijeru. Ne zna što bi i kako dalje kada završi period života sa striktnim treninzima. Ja ga odavno vidim kao čovjeka koji mijenja svijet. Milijun puta sam mu to rekao stavljajući mu ogromni pritisak. Njegova karizma već je sada puno napravila za borbu osoba s invaliditetom – uostalom i on sam poput Ane Sršen se sada bavi treningom djece s posebnim potrebama na bazenu u Gružu. Sudjelovao je i u brojnim kampanjama podižući svijest o osobama s invaliditetom. Znam da može još puno više od toga. Nažalost, dio borbe može se ostvariti samo kroz politiku, a nije lako u njoj sudjelovati i ne šporkati se.

Nadam se da ga jebena genetika neće spriječiti da još više olakša život osobama drugog reda i poboljša im prava koja oduvijek zaslužuju. Puno od njega očekujem u sljedećim godinama, čak smatram da će ta borba biti znatno važnija nego svi oni uspjesi koje je ostvario u bazenu. Naravno da invalid Španja nije isti kao mi ostali 'normalni' - mi se ne znamo i ne možemo izboriti za te važne promjene u svijetu. Naučili ste to još na početku teksta – on može, mi ne možemo!

Jebem ti genetiku!

Valjda ga neće zaustaviti u daljnjem pothvatu rušenja stereotipa o osobama s invaliditetom, iako u biti, još od malih nogu  – uh koje li ironije - jedini koji trebaju istinsku pomoć u ovoj priči smo mi zdravi, normalni i nesposobni biti prvaci zgrade u frnjama, a kamoli što drugo.